Piše: Franko Burolo
Jedan od manje znanih filmskih preteča cyberpunku je i film Brainstorm redatelja Douglasa Trumbulla. Spletom nepovoljnih okolnosti objavljen je tek 1983., iako je glavnina filma već snimljena do kraja 1981. godine, kada se pod nerazjašnjenim okolnostima, za vrijeme produkcijskog dopusta utopila slavna glumica Natalie Wood, čija uloga u filmu nije glavna, ali nije ni trivijalna.
Produkcijska kuća MGM prvo je namjeravala odustati od daljnje produkcije filma, ali u konačnici je film ipak dovršen i objavljen 1983. godine, reklamiran kao Woodin zadnji film, ali je ipak doživio komercijalni neuspjeh. Slično kao i s Blade Runnerom, bit će da u to vrijeme široka publika još nije bila spremna za filmove ovog tipa.
Ovaj film, doduše, ima “happy end” i fali mu “low life” komponenta, ali radi se o za to vrijeme još uvijek rijetkom primjerku filmske znanstvene fantastike bez svemirske ambijentacije i komponirane oko kibernetike i informacijskih tehnologija.
Douglas Trumbull je u svojoj karijeri osim ovoga režirao još samo jedan film – Silent Running iz 1972. godine. Inače je mnogo radio na specijalnim efektima za filmove kao što su 2001: A Space Odissey, Close Encounters of the Third Kind, Star Trek: The Motion Picture, Blade Runner i nakon tridesetak godina izvan Hollywooda The Tree of Life. Naime, nakon objave Brainstorma povukao se iz Hollywooda tvrdeći da je filmska industrija toliko iskvarena da on više nema energije koju bi mogao uložiti u tri-četiri godine proizvodnje dugometražnog filma.
Na Blade Runneru je Trumbull radio još neposredno prije snimanja Brainstorma pa možemo već i po tome ove filmove smatrati sestrinskima, osim po ranom cyberpunk utjecaju. Čini se da je upravo Trumbull zaslužan za ikonične vizuale distopijskog Los Angelesa 2019. godine. I dok se Blade Runner etičkim i egzistencijalnim pitanjima bavi kroz svojevrsnu “bio-robotiku”, Brainstorm to čini kroz nešto što podsjeća na VR, uz prikaz hakiranja združenih snaga državne i korporativne vlasti.
Prije nego krenem dalje dajem i obavezni SPOILER ALERT, za one koji ne vole znati pojedinosti prije nego i sami pogledaju film. Ali ako ste kao ja, ne bi vam sljedeći redci trebali ništa pokvariti u doživljaju.
Grupa znanstvenika i inženjera pod vodstvom Lillian Reynolds (Louise Fletcher) i Michaela Bracea (Christofer Walken) razvija neinvazivno sučelje mozak-računalo koje omogućava prijenos svih osjeta i doživljaja iz mozga na računalo, pohranu tih podataka na magnetsku vrpcu i njihovu reprodukciju na mozgu drugih ljudi. Time je omogućena ljudima razmjena cjelovitih iskustava – uključujući osjetilne i emocionalne podražaje, u njihovim fizičkim i mentalnim manifestacijama. Projekt se provodi u laboratoriju jedne ugledne korporacije, što podrazumijeva buduću komercijalnu uporabu razvijene tehnologije. Po uspješnoj tehničkoj realizaciji projekta, zadatak da razvije uporaban i komercijalno prihvatljiv dizajn headseta dobiva Karen Brace (Natalie Wood), Michaelova žena, ali njihov brak je u krizi i pred razvodom.
Grupa investitora kojima je nov proizvod prezentiran biva oduševljena i kreće proizvodnja. Na proslavi povodom pokretanja proizvodnje direktor korporacije Alex Terson (Cliff Robertson) upoznaje Michaela i Lillian s investitorima iz vojne branše. Lillian pruža odlučan otpor suradnji s vojskom, toliko da odbija uopće pregovarati s njima. Zbog čega ulazi u sukob s direktorom, ali i s Michaelom, kome ispočetka nije sasvim jasno zašto Lillian pruža toliki otpor. Ali dok se odnosi s upravom pogoršavaju, među kolegama se učvršćuju.
Kroz daljnja istraživanja otkriva se da uređaj ne prenosi samo osjetilne podražaje, nego i emocionalne. Uz pomoć toga, Michael i Karen obnavljaju svoj odnos i ostaju u braku. Međutim, uskoro na vidjelo izlaze i razne mogućnosti zlouporabe ovog medija…
Jednom prilikom dok je Lillian bila sama u laboratoriju, uhvatio ju je srčani udar i kada je shvatila da će ovaj put vjerojatno umrijeti, zadnjim snagama spojila se na uređaj i pokrenula snimanje svog iskustva umiranja.
Nakon Lillianinog pogreba, spletom okolnosti Michael postaje znatiželjan da odvrti i doživi Lillianino iskustvo umiranja. Nakon što je prilikom reprodukcije te vrpce skoro i sam umro od srčanog udara, Michael je prilagodio svoj uređaj da ne prenosi određene impulse, da bi spriječio induciranje srčanog udara te mogao u miru pogledati i doživjeti do kraja ovo kontroverzno iskustvo. No nakon što je vojni operater poginuo gledajući ovu vrpcu (njegov uređaj nije bio prilagođen), direktor korporacije Alex je zabranio tu vrpcu za bilo kakvu daljnju reprodukciju. Istovremeno dopušta vojsci preuzimanje kontrole nad onime što je trebao ostati Michaelov laboratorij. Osjećajući da mu se preotima kontrola nad njegovim vlastitim radom, sada i Michael pruža otpor suradnji s vojskom. Zbog toga i on i Karen bivaju službeno udaljeni s projekta i zabranjuje im se pristup laboratoriju.
Michael od kuće računalom provaljuje u informatički sustav svog dojučerašnjeg radnog mjesta i otkriva postojanje vojnog projekta “Brainstorm”, koji se razvija na njegovoj i Lillianinoj tehnologiji u svrhu novih tehnika torture i pranja mozga. Michael tu napokon shvaća Lillianine motive i donosi dvije čvrste odluke: sabotirati projekt “Brainstorm” i pogledati Lillianinu vrpcu do kraja.
Unutar takvog settinga ovaj film se bavi temom etičke uporabe tehnologije i temom iskustva smrti, ili bolje – umiranja, pošto pretpostavljam da stroj tehnički nije mogao zabilježiti moždanu aktivnost mrtvog mozga. Dakle, radi se o temi znanstvene znatiželje čovjeka i etičkih implikacija koje ova nosi, no nemojte očekivati baš Götheovog Fausta…
Jasno da je pogled u iskustvo umiranja toliko pretenciozna koliko i stara tema i vjerojatno prevelik zalogaj za ovakav film. Ipak, film je tehnički odlično izveden, a teme se uvode postepeno i pažljivo, tražeći pozornost publike da bi ih se uopće uhvatilo – film nije pogodan za površno, usputno gledanje. Radi se, uostalom, i o autentičnom SF-u bez svemirske ambijentacije, za razliku od jedne već tada megapopularne filmske franšize koja je upravo suprotno (tj. u svemiru je, ali nije SF – autor/ica prvog komentara koji pogodi na koju franšizu mislim može me povesti na cugu. 😉 ).
U ovome filmu znanstvena znatiželja i etička motivacija izjednačene su i proizlaze jedna iz druge, a suprotstavljene su vojnim i korporativnim interesima, koji su također izjednačeni i proizlaze jedan iz drugoga. Na početku filma ova podjela nije ni toliko jasna ni toliko konfliktualna, ali kako se kroz priču stvari otkrivaju i raspliću, antagonizam ovih dviju strana postaje sve oštriji.
Kad su ostali isključeni iz procesa odlučivanja i proizvodnje, Michaelu i saveznicima je hackiranje preostalo kao jedino sredstvo borbe za ostvarenje svojih ciljeva. Uspjeli su tako sabotirati čitav pogon proizvodnje vojnih kompleta “Brainstorm” uređaja. Ova je sabotaža poslužila i kao diverzija da istovremeno Michael stigne, također na daljinu, sa javne telefonske govornice hakirajući u sustav svog dojučerašnjeg laboratorija, pogledati do kraja Lillianinu zadnju vrpcu.
Sudeći po prikazanim vizijama i doživljajima koje je Michael imao reproducirajući zadnje minute Lillianine vrpce, a koji su se nastavili i nakon što je vrpca istekla, može se slutiti da je na kratko iskusio i zagrobni život. Genijalan je moment kada vrpca istekne, a Michael dvoznačno kaže Karen: “I’m finished.”, i kolabira.
Vizije su mu se i nakon tog momenta nastavljale, dok je istovremeno čuo i Karenin glas kako ga panično doziva, bojeći sa da joj ne umire pred očima. Konačno se polako ustao, živ i zdrav, vizije su prestale, radosno je uskliknuo “We made it!”, rekaoje Karen da pogleda zvijezde i zagrlio je.
Vrlo simbolički, ova scena gdje Michael uspijeva pogledati do kraja snimku smrti svoje pokojne kolegice odvija se na mjestu na kojem su braća Wright “osvojila” nebo, tj. ostvarila svoj prvi let. To je također i mjesto na kojem su Michael i Karen kao mlad još nevjenčan par proveli neke od svojih najljepših zajedničkih trenutaka.
Ljubav i smrt, znanost, tehnologija i duhovnost, mir i sloboda teme su koje se provlače kroz ovaj film bez pretjerane patetike i sentimentalizma. Nije da ih nema uopće, nego su umjereno dozirani i u dobroj interakciji s ostalim elementima filma, kao što su i svakodnevne iritacije uzrokovane međuljudskim odnosima, šašave ispadice, tehnologija i nenametljivi filozofski hintovi, Ako pažljivo gledaju, različiti profili ljudi mogli bi naći svoj kut gledanja filma koji bi im pružio estetsko zadovoljstvo. Meni se najviše svidjelo postepeno uvođenje različitih problematika i klimaks izgrađen oko sukoba protagonista s vojnim i korporativnim vlastima, kao i kontrast u načinima na koji je svaka sukobljena strana koristila istu tehnologiju.
Brainstorm je vrlo interesantan dokument o ranom polaganom probijanju cyberpunk tendencija iz književnosti na veliko platno, iz perioda dok autentičnih cyberpunk filmova nije realno još ni bilo, mada se u književnosti ovaj pravac već razbuktavao.
jesi mislio na star wars 🙂
Naravno. 😀 Kad se vidimo za cugu? 🙂
F.