Poezija je najzapostavljenija umjetnička forma. Moramo biti suočeni s tom činjenicom.
To što je najzapostavljenija ipak ne znači i da je i najmanje proizvođena niti da je najmanje prisutna. Poezija je u svakodnevnom životu zapravo mnogo prisutnija nego što nam se to na prvi pogled čini, no prestali smo to primjećivati kao što smo prestali primjećivati i to da hrvatsku, europsku i svjetsku ljudsku populaciju još uvijek nadmoćno sačinjava radnička klasa. I poezija je postala nemoćna.
Adorno je poslije Drugog svjetskog rata izjavio da je pisanje pjesama poslije Auschwitza barbarski. Kasnije je Situacionistička internacionala i bez takvih moralnih ucjena imala radikalniji stav od toga: smatrala je da je poezija u tijeku svoje evolucije izvršila samouništenje. Zato je SI, baš zato što je suštinski bila inspirirana poezijom, zanemarivala „nova” djela konvencionalno shvaćene poezije kao zastarjela ili neinformirana – prestala je pisati i podržavati pisanje pjesama. No ako pažljivo čitamo situacioniste, shvatit ćemo da poanta samouništenja poezije nije u njenom potpunom nestajanju, nego u njenom totalnom ostvarivanju, poezija je trebala postati sveprisutna podloga i motiv svake ljudske igre, a svako ljudsko djelovanje trebalo je postati igra. Stvaranje situacija trebalo je pokrenuti socijalnu revoluciju, a u njoj poezija ostvaruje svoju bit. Njena bit nije ugodni eskapizam u uljepšane svjetove autorske intime, nego neprestana transformacija čovječanstva uz garanciju da se neke stvari neće nikad više ponoviti.
Poezija je danas sveprisutna: od popularne glazbe, preko motivacijskih citata do internetskih memova – i svega po putu. Ako ih tražimo, elemente poezije danas možemo naći svakodnevno u gotovo svakom vidu ljudske komunikacije. Čini se da je poezija uspjela izvršiti samouništenje i raspršiti se u svakodnevicu, no bez da je pritom uspjela i postići svrhu tog samouništenja, svoje totalno ostvarenje: ljudi još uvijek ne žive igrajući se među drugovima i prijateljima, nego preživljavaju radeći za svoje izrabljivače, transformacija čovječanstva je zapela i užasi prošlosti sve agresivnije prijete ponavljanjem.
Kao što dolazi do ponavljanja povijesti, tako dolazi i do ponavljanja umjetničkih postupaka i pripadajućih formi. „Kašnjenje kod prelaska sa dekompozicije na nove konstrukcije vezano je za kašnjenje kod revolucionarne likvidacije kapitalizma”, tvrdi Situacionistička internacionala 1958. godine. Nameće se pitanje, ako je „dekompozicija” izraz umjetničkog otpora kapitalizmu, koji još uvijek nije likvidiran, nego se uporno obnavlja, nije li onda potrebno i obnavljanje „dekompozicije” sve do sveopće revolucije koja će konačno likvidirati kapitalizam?
Dekompozicija se zaista i ponavljala i obnavljala već i u doba aktivnosti SI, u raznim pokretima druge avangarde, uključujući i same situacioniste. Poezija se u svemu tome pojavljivala kao jedna od najdekomponiranijih formi. Možda je to jedan od razloga zašto je interes za poeziju nakon Drugog svjetskog rata postupno, ali sistematski splašnjavao do današnje situacije, u kojoj čak i na sveučilištu proučavanje poezije predstavlja manjinski interes, kako među nastavnicima tako i među studentima. Slično tome, niti izdavači pretežno nisu naročito skloni objavljivati pjesničke knjige, a književna publika ih rijetko kupuje ili posuđuje.
Zadnjih se godina mediji koji se bave kulturnoumjetničkim aktivnostima u Hrvatskoj vole hvaliti kako imamo porast ženskih autorica na „pjesničkoj sceni” u Zagrebu i u zemlji. No zapravo slika nije uopće tako optimistična, jer kada uzmemo sve okolnosti u obzir, ne možemo se oteti dojmu da je i ova feminizacija dopuštena naprosto na račun pada društvenog prestiža poezije.
Ne zanemaruje poeziju samo infrastruktura (izdavaštvo, čitateljstvo, akademija itd.), nego zanemaruje ona i samu sebe. Kada čitamo i slušamo poeziju sa te mitske „pjesničke scene” u Zagrebu i Hrvatskoj, vidimo da se objavljuje i promovira pretežno uvijek ista poetika i uvijek ista estetika, u čijoj monotoniji postoje tek trivijalni i često jedva primjetni pomaci. Prevladava poezija koja djeluje nezainteresirano za stvarnost koja nas okružuje i zatvara se u egocentrizam autorske izložene intime, ali za razliku od nekadašnjeg intimizma, ova poezija djeluje podjednako nezainteresirano i za samu sebe: na glasno čitanje teško je do nemoguće razlikovati ove stihove od proznog zapisa iz nečijeg osobnog dnevnika – zapisa tj. koji ne bi trebao čitati nitko osim njegovog autora ili autorice i eventualno autorovog psihoterapeuta/ice, s obavezom profesionalne tajne.
„Povratak u šumu”, „povratak na selo”, „povratak u djetinjstvo” i slični signali nezrelosti i reakcionarnog eskapizma na koje često nailazimo u recentno objavljenoj hrvatskoj poeziji ne doprinose razvoju, nego zakržljalosti i zaostalosti umjetničke forme. Nije to nikakav povratak, nego nesposobnost ili nemar da se uopće odraste i suoči s provincijalizmom i s kontradikcijama civiliziranog svijeta. Nije povratak, dakle, jer povratku je uvjet prethodni odlazak, nego je to poezija koja je zaglavila u šumi, na selu, u djetinjstvu – nije nikada ni pokušala napustiti to stanje.
U vremenima obnove atomskog straha uz prijetnju novim svjetskim ratom, dok cijena osnovnih uvjeta za život neumoljivo raste, dok ne znamo hoće li nas pokositi prije svjetski rat ili globalna ekološka katastrofa, u vrijeme naglašenog jačanja mizoginije i ultrakonzervativizma, u doba velikih migracija i uspona novih tehnološki potpomognutih totalitarizama, u vremenu kad se ljevica bavi zaštitom identiteta i građanskih institucija, a desnica laže o slobodi i dok vlada sveopća semiotička konfuzija koja onemogućava smislenu komunikaciju i paralizira konstruktivno djelovanje… želimo li zaista čitati spomenarske podsjetnike na iščeznulu čežnju, o potencijalnom uspijevanju ječma, boba i pjesme ili o maslinama, galebovima i moru? Ne. Jer pjesme o ljepoti prirode u nelijepim vremenima služe prikrivanju nasilja inherentnog trenutnom stanju stvari.
Ono što se još uvijek prodaje kao poezija nakon samouništenja poezije, to je ono što je poezija htjela uništiti kada se samouništavala: samodopadljivo autorovo djelo, umjetnost koja si umišlja da je posebna i samostalna djelatnost nevezana za sve ostale ljudske djelatnosti – ukratko, buržoasku umjetnost. Takva umjetnost i takva poezija nastavlja postojati zato što buržoaska ideologija nastavlja dominirati našom civilizacijom. Kao što je potreban otpor protiv kapitalizma, tako je potreban i otpor protiv buržoaske koncepcije „lijepe umjetnosti”. I ako u ponudi nema suvremene poezije otpora i osporavanja, onda je moramo pisati. No nezahvalan je to zadatak kada se kreće iz pozicije generalne nemoći poezije i nakon cijelog stoljeća njene sistematske autodestrukcije. Nameće se pitanje relevantnosti.
Ako čovjek spoznaje svijet isključivo kroz jezik pa je stoga, kako je objašnjavao Erminio Risso, jezik u nekom smislu jedino što čovjek uopće i spoznaje te jezik time postaje istovremeno i sredstvo i polje ljudskih istraživanja, i ako je poezija osnovni i suštinski oblik umjetnosti jezika – onda je obnavljanje poezije osporavanja u našem vremenu i prostoru neophodno.
Kao što se štrajk suprotstavlja kapitalističkom procesu proizvodnje, tako se i poezija mora suprotstaviti građanskom ukusu, izgrađenom na totalnoj hegemoniji buržoazije. Poezija mora opet biti neugodna, bodljikava, oštra, opasna, otrovna i štetna za supermarket emocija u kojem živimo. Ne tek poticati na pobunu, poezija treba i biti pobuna. Jer estet/etički projekt prelaska sa terena pobune na teren socijalne revolucije još je uvijek aktualan i u njemu suvremena poezija ostvaruje svoju bit i autentičnu poetizaciju svakodnevice.