John Shirley – Eclipse (1985)

Piše: Franko Burolo

Shirley's Eclipse cover

Roman Eclipse za koji je autor pretenciozno proglasio: „This is not a post-holocaust novel. Nor is this a novel about nuclear war. It may well be that this is a pre-holocaust novel.”, prvi je nastavak istoimene trilogije, poznate i pod naslovom A Song Called Youth. Citirana autorova opaska na početku knjige, prije početka romana, signalizira da se zapravo vrlo vjerojatno jednostavno radi o postapokaliptičnom romanu, kao što više-manje i jest slučaj, dok odabir pojma holokausta, umjesto već uvriježenog pojma apokalipse za tu vrstu fikcije, odmah najavljuje razinu političke patetike romana – razinu koja, nažalost, nadilazi moj ukus. Međutim, „ne sudi knjigu po koricama”, kažu pa sam knjigu, nakon puno vremena, konačno i uspio pročitati do kraja. Dojmovi?

Moram odmah priznati da roman, barem na prelazu između prologa i prvog poglavlja, ima jako lijep, majstorski početak. Zadnja scena prologa se glatko i bez prekida nadovezuje na prvu scenu prvog poglavlja, u kojem vidimo kako se Smoke, jedan od raznih protagonista, sprijateljuje s vranom u razrušenom Amsterdamu. Takav me početak naveo da mi se roman odmah na prvu svidi i da želim vjerovati da će biti dobar i do kraja. Međutim, što sam više napredovao kroz roman, ovo je očekivanje bivalo sve više i sve očitije iznevjereno. Continue reading

Bruce Sterling – Schismatrix (Plus) (1982-1985, 1996)

Piše: Franko Burolo

naslovnica Schismatrix PlusBruce Sterling tvrdi da je Schismatrix prvi roman koji je natipkao koristeći softver za obradu teksta na kućnom računalu. Ovaj ekstratekstualan podatak ništa ne mijenja na stvari po pitanju romana samoga po sebi, ali kao dodatna informacija može doprinijeti cyberpunk auri oko romana, što je i razlog zašto ga Sterling uopće navodi u svom predgovoru za Schismatrix Plus iz 1996.

Schismatrix je izvorno objavljen 1985. godine, kao najveća i konačna priča iz tzv. „Shaper/Mechanist” svijeta. Njemu je prethodilo pet kratkih priča objavljenih po raznim časopisima: Swarm i Spider Rose iz 1982., Cicada Queen iz 1983., Sunken Gardens i Twenty Evocations iz 1984. godine. Sve su ove priče, skupa s romanom Schismatrix 1996. godine ponovno objavljene u istoj knjizi, naslovljenoj Schismatrix Plus, što je varijanta koja se sve do danas, u novim izdanjima, ponovno tiska ili digitalizira. Tako sam i ja dospio do upravo takve verzije e-knjige. I dobro je da jesam, jer ove priče zaista upotpunjuju roman.

Sterling je u već spomenutom predgovoru napisao i da su ovih pet priča i roman „najcyberpunk” radovi koje je ikada napisao, što potvrđuje da je i svoj prvi softver za obradu teksta spomenuo radi gradnje aure romana. Međutim, jesu li ove priče i roman uopće „pravi” cyberpunk, dalo bi se diskutirati – što nije uopće loša stvar. Continue reading

William Gibson – Neuromancer (1984)

Piše: Franko Burolo

Neuromancer -- naslovnicaPrvi roman Williama Gibsona je bez sumnje najslavniji roman svoga pravca. Zato mu se i pripisuju kojekakva čudesa: da je to roman začetnik cyberpunka i da je tu nastao i sam taj naziv, da nikad prije nisu koncipirani ni internet ni virtualna stvarnost (VR), da je tu nastao koncept kibernetičkog prostora (cyberspace) i singularnosti… sve „nešto novo, nešto divlje”. Iako je sve to zajedno prenapuhano, Neuromancer je zaista i bio prekretnica na sceni znanstvene fantastike općenito i cyberpunka specifično.

Gibson je roman Neuromancer dovršio u srpnju 1983. godine. Do tad su već bili objavljeni True Names Vernora Vingea i Software Rudya Ruckera, razni su časopisi već promicali upravo takvu estetiku, a i sam Gibson je u njima već objavio niz priča, mada pravac tada u povojima nije od samog početka koristio nikakvo određeno ime. Sjetimo se, priča koja je dala ime pravcu je Cyberpunk Brucea Bethkea, napisana već 1980., ali objavljena tek u studenom 1983. godine i time konačno dala ime čitavom pravcu. Neuromancer je objavljen 1984. godine – taman kad je pravac dobio ime, što u kombinaciji s uspjehom ovog romana vjerojatno objašnjava mnoge mitove koji su mu se pripisali. Continue reading

K. W. Jeter – Dr. Adder (1972, 1984)

Dr. Adder -- naslovnicaPiše: Franko Burolo

Prilike nisu dopustile da prvi roman Kevina Waynea Jetera bude i njegov debitantski roman. Čini se da je Dr. Adder tek peti roman koji je Jeter uspio objaviti, iako je apsolutno prvi koji je pokušao objaviti. No upravo je ta odgoda od preko deset godina omogućila ovome romanu da uskoči u vlak na kojem piše „cyberpunk”.

Kad je 1972. godine Dr. Adder napisan, ovaj estetski pravac naprosto nije još bio ni zamisliv. Ali 1984. godine, kad je objavljen i kultni Neuromancer Williama Gibsona, cyberpunk je već postao „password” znanstvene fantastike toga doba i Dr. Adder se odlično uklopio u taj novi val SF-a i iste je godine konačno i objavljen – i to s ilustracijama Matta Howartha.

U svom pogovoru za ovaj Jeterov roman Philip K. Dick pisao je da Dr. Adder nije uopće bio ispred svoga vremena, bio je točno na vrijeme, smatra Dick, ali objašnjava da je nevolja bila u tome što je polje znanstvene fantastike bilo iza vremena. Kaže Dick da se SF tada pretežno svodio realno na različite klonove „Hobbit romana”, koji su cijeli žanr pretvorili u sprdnju, ali jedino to se promoviralo, objavljivalo i prodavalo, a izdavači općenito rijetko imaju hrabrosti trgnuti se i „riskirati” objavom nečeg drugačijeg. Continue reading

Public Service Broadcasting – Every Valley

Piše: Franko Burolo

Naslovnica za Every ValleyObjavljen u ljeto ove godine, Every Valley je dosad zadnji i ukupno treći cjeloviti album grupe Public Service Broadcasting. Radi se i ovaj put o konceptualnom albumu, što je format kojeg se PSB pretežno drže na svojim izdanjima. Iznimka su samo prvi EP i prvi album – EP One iz 2010. i Inform-Educate-Entertain iz 2013. No čak se i na tim pločama nalaze skladbe za koje mirno možemo reći da se radi o malim pojedinačnim konceptualnim djelima. I dok sam format konceptualnog albuma ne iznenađuje, ovaj album ipak donosi i neke zanimljive novosti u odnosu na njihove prijašnje ploče.

Every Valley ima niz suradnji s raznim gostujućim glazbenicima, uključujući Jamesa Deana Bradfielda iz grupe Manic Street Preachers, i sadrži nekoliko skladbi sa standardno pjevanim živim vokalima, a ne samo sa semplovima glasova iz arhivskih snimki sa radija i TV-a, po kojima su PSB inače prepoznatljivi. Štoviše, na jednoj stvari čak je i osnivač grupe J. Willgoose, Esq. zinuo i pustio svoj glas. Sve to unatoč tome što je J. Willgoose Esq. dosad kategorički odbijao pjevati ili uopće koristiti žive vokale u svojoj glazbi. „Silno” pjevanje kroz album, iako je još uvijek bitno manje prisutno nego kod većine popularne glazbe, predstavlja određen odmak od dosadašnjih estetskih postupaka grupe Public Service Broadcasting.

Tema albuma je bliska i našim krajevima, iako je ambijentacija jasno velška i britanska. Propadanje industrije sasvim očito nije samo britanska, nego jedna međunarodna priča koju i mi u Hrvatskoj jako dobro osjetimo na vlastitoj koži, čak i u Zagrebu, a pogotovo izvan njega. Zapuštene i obeznađene lokalne zajednice nakon zatvaranja i napuštanja nekad slavnih industrijskih djelatnosti dio su stvarnosti mnogih krajeva diljem svijeta, a PSB su za Every Valley odlučili ukazati na taj problem na primjeru velškog rudarstva. Continue reading

Bruce Bethke – Cyberpunk (1983)

bethke-cyberpunkKratka priča koja je dala ime čitavom estetskom pravcu ostala je među slabije eksponiranim djelima cyberpunka. Izvorno napisana 1980. godine, prvi put je objavljena tri godine kasnije u američkom SF časopisu “Amazing Stories” za studeni 1983. (Vol. 57, Nr. 4). Sken iz časopisa besplatno je dostupan u PDF formatu na autorovom webu.

Kroz desetak stranica časopisa, Cyberpunk se bavi grupom tinejdžera koji su pubertetsku delinkvenciju s ulice premjestili na računala i računalne mreže (a.k.a. “cyberspace”, mada se taj pojam u priči ne koristi), koristeći se često i svojevrsnim mobilnim računalima. Pritom nije na odmet podsjetiti se da u periodu od 1980. (kad je priča pisana) do 1983. (kad je objavljena) još nije postojao moderan internet, ali cyberpunk pisci su ga već teoretizirali i zamišljali, najznačajnije vjerojatno Vernor Vinge u svom kratkom romanu True Names (gdje je uz Internet zamišljana i teoretizirana već i virtualna stvarnost).

Moram priznati da sam prvu ili prve dvije stranice nešto sporije iščitavao. Ne samo da se radnja odvija u nekoj bliskoj budućnosti u kojoj već postoje razni zamišljeni novi uređaji i naprave sa svojim nazivima pa je trebalo pohvatati na što se koji pojam odnosi, nego se i autodijegetski pripovjedač i protagonist (Mike), k tome, koristi zanimljivim slengom svoje grupe, u kojem tehnički leksemi, a ponekad i morfemi, najnormalnije služe i za označavanje stvarnosti u fizičkom prostoru, ne nužno vezano za računala. Tako se kava zove “caffix”, promatrati se kaže “skenirati”, primijetiti/uočiti/razotkriti je “to flag”, izdati (se)/odati tajnu kaže se “to glitch” i tome slično. Continue reading