Blade Runner 2049: prilično dobar i nepotreban

Blade Runner 2049 posterVeć smo pisali o originalnom filmu Blade Runner iz 1982. i za početak želim odmah razjasniti da smatram da taj film odlično funkcionira kao samostalna cjelina i da mu nije potreban nikakav nastavak. Ipak, ove je godine objavljen i upravo u kinima igra i nastavak u režiji Denisa Villeneuvea – Blade Runner 2049. Ridley Scott je u ovom slučaju sudjelovao u produkciji filma, kroz svoju produkcijsku kompaniju Scott Free Productions.

Što iz znatiželje, što iz ljubavi prema cyberpunku, odlučili smo pružiti priliku ovome filmu i pogledati ga u kinu, dok je još svjež. U nastavku možete pročitati neka od glavnih zapažanja i dojmove nakon povratka iz kina.

Udaljavajući se od književnog predloška Philipa K. Dicka, radnja se u novom filmu odvija 30 godina nakon događanja iz prvog filma. Opet se krećemo uglavnom po tmurnom Los Angelesu i okolici, ali ovaj put se po ulicama uz engleski i kineski jezik iz prvog filma, čuju i vide još i ruski i japanski i još čitav niz drugih jezika koje nisam sve isprve prepoznao. A uz replikante uvodi se i lik koji je hologram. I odmah da upozorim, sve što ću pisati dalje od ove točke, moglo bi biti doživljeno kao “spoiler”, pa dajem odmah i “alert” za one koji u osjetljivi na to.

U novom filmu policijski odjel blade runnera “povlači” (tj. ubija) “zastarjele” replikante modela Nexus 8 i starije, zbog njihove sklonosti neposluhu i pobuni. Glavni proizvođač replikanata sada je Wallace Corporation, koja je u međuvremenu između dva filma otkupila Tyrell Corp., koje se sjećamo iz prvog filma. Protagonist (Ryan Gosling) je opet blade runner, ali ovaj put od samog početka znamo da je i on sam replikant, u ovom slučaju lišen čak i pravog imena, poznat samo pod svojim policijskim brojem značke i po slovu K, na koje se odaziva.

K pripada novoj generaciji replikanata, dizajniranih za maksimalnu efikasnost i bezuvjetnu poslušnost. Ako su u prvom filmu blade runneri provodili psihotestove kojima su utvrđivali tko je replikant na račun njihove navodne empatijske nesposobnosti, ovaj put se jedan drugačiji psihotest provodi nad blade runnerom K-jem, ne bi li se spriječio u njemu razvoj empatije. No, naravno, malo po malo K ipak razvija visok stupanj empatije i opće emocionalnosti. I treba ovdje pohvaliti Goslinga i Villeneuvea na odličnoj izvedbi, pošto se postepen razvoj K-jeve empatije i emocionalnosti primjećuje tek u pažljivim i diskretnim detaljima, kao što je npr. gutanje pljuvačke tijekom prihvaćanja misije ubijanja djeteta. S obzirom na njegov posao, K je, naravno, bio u situaciji da prikriva svoje osjećaje, koje uostalom nije dobro ni poznavao. U ovom je filmu ta složena situacija vrlo uvjerljivo prikazana.

Jedna od centralnih tema Blade Runnera iz 1982. je što je to što čovjeka čini čovjekom. U novom se filmu ova tema nastavlja unošenjem dvaju novih elemenata. Kao prvo, otkriva se da je eksperimentalna replikantica Rachel iz prvog filma zatrudnjela i rodila, iako se replikanti smatraju spolno neplodnima. Kao drugo, uvodi se lik AI holograma Joi (Ana de Armas), s kojom K razvija ljubavnički odnos.

Osim što mogućnost razmnožavanja sama po sebi replikante biološki dodatno približava ljudskom rodu, postavlja se i pitanje što je zapravo to dijete, je li i ono replikant ili je činom rođenja postalo standardno ljudsko biće? Granice se, dakle, ruše, identiteti čovjeka i replikanta se stapaju. U Deckardovom se liku (Harrison Ford) to stapanje kroz dva filma cijelo vrijeme i potvrđuje, pošto ni u novome filmu, kao ni u prvome, nije jasno je li Deckard replikant ili čovjek, nego i dalje dobivamo “hintove” koji upućuju i na jedan i na drugi zaključak. Dodatan trag “odgovoru” na to pitanje daje i scena u kojoj K pita Deckarda za njegovog psa je li “pravi”, a Deckard mu odgovara protupitanjem: “Je li bitno?”

I dok se replikanti i ljudi, jedni i drugi opipljivi i organski, sve više izjednačavaju, pojavljuje se i treći potencijalan vid života, koji je mehanički i neopipljiv. Joi je serijski proizvedena AI holografska družica, koja se čini svjesna toga što je i prema kojoj replikant K razvija autentične osjećaje afekcije, a vjerojatno i ona prema njemu. Mnoge male indicije kroz film ipak sugeriraju sumnju da njene emocije prema K-ju možda i nisu autentične, jer je ona zapravo programirana da “voli”. No, nameće se pitanje, nismo li svi?

U svakom slučaju, njih dvoje, oboje “umjetni”, razvijaju vrlo prisan “ljudski” odnos. A Joi, da bi zaštitila K-ja, čak i dovodi samu sebe u opasnost i biva zbog toga na kraju trajno uništena, bez backupa – “Like a real girl”, kaže Joi, jer ni “stvarne” cure nemaju kompjuterski backup i riskiraju da jednostavno umru. Je li njena žrtva autentična i ravnopravna s ljudima (i replikantima) iako nije ni organsko, a kamo li ljudsko biće? Odgovor na to pitanje donekle započinje Freysa iz replikantskog pobunjeničkog podzemlja, koja vezano za replikantsku stvar tvrdi da nema ništa ljudskije, nego umrijeti za dobru stvar. Joi je umrla da bi zaštitila osobu koju voli.

I da, pojavljuje se i nekakvo replikantsko pobunjeničko podzemlje, koje prema Freysinoj izjavi priprema revoluciju, ali njihova je uloga kao pobunjenika i revolucionara u filmu toliko minorna da bi cijeli film mogao zapravo odlično, možda i bolje, funkcionirati i bez toga. Zapravo, da budemo fer, ispada da su mnogi važni likovi kroz film bili povezani s njima – od prvog replikanta kog K na početku filma “povuče”, preko prostitutke Mariette do Ricka Deckarda glavom i bradom. Ipak, iako je njihova revolucionarna namjera vrlo značajno prezentirana, ona ostaje potpuno neiskorištena i nerazrađena i do samoga kraja filma nema nikakvog značajnog utjecaja na djelovanje protagonista ili antagonista. Radi li se o propustu ili o laganoj najavi trećeg nastavka? Vidjet ćemo.

Uloga policije, međutim, tu je sasvim jasno reakcionarna. K-jeva šefica, policijska poručnica Joshi stalno ističe da je uloga policije održavati “red” u stanju kakvo jest i zgražava se nad novim spoznajama i mogućnostima (konkretno, dijete koje je rodila replikantica), jer one taj red ugrožavaju. S druge strane, moćna korporacija te nove spoznaje i mogućnosti gleda iskoristiti u svrhu širenja i učvršćivanja svoje vlasti. Tipičan cyberpunk setting, ali i realno stanje stvari u našoj vlastitoj sadašnjici.

Vratimo li se na trenutak na temu ljubavi, značajan je i neprijateljski lik replikantice koja se znakovito zove Luv (Sylvia Hoeks), što može biti shvaćeno kao slengovski pisano “love” – ljubav. Ona radi za Wallace Corp., gdje je i proizvedena, izvršavajući tzv. “prljave zadatke” krađe, ubojstva, otmice i sl. U više je navrata u prvoj polovici filma prikazana da joj suze oči i da suzdržava plač, npr. pred bezdušnim okrutnim ponašanjem Niandera Wallacea (Jared Leto) prema novim replikantima, koje Wallace u više navrata zove anđelima. Ali kad po Wallaceovoj naredbi kreće u misiju da pribavi sve tehnički relevantne podatke o Rachelinoj trudnoći, kao i njeno dijete, ako je još živo, Luv i sama postaje podjednako okrutan i bezdušni ubojica ljudi, replikanata, ali i holograma koji joj se nađu na putu. Luv postaje svojevrsni “anđeo smrti”, koji sada ubija odričući se svake empatije.

Film je također pun zanimljivih detalja za pažljivije gledatelje, kao npr. činjenica da je Rachelina i Deckardova kćer (Carla Juri) rođena u horoskopskom znaku blizanca (10.6.21., što je ujedno i “okrenut” datum objave filma, zanemarimo li godinu – 6.10.17.), a radi njene zaštite njena su sjećanja prenesena na K-ja, čime on postaje njen “memorijski blizanac”, da se tako izrazim, zbog čega i K i publika neko vrijeme žive u uvjerenju da je K njihov sin – što je u nekom smislu i istina. Pošto dijele ista sjećanja iz djetinjstva, njih dvoje kao da i jesu više nego blizanci – dijele u velikoj mjeri isti identitet, tj. formativna sjećanja iz djetinjstva. Zbog toga, iako K biološki nije njihov sin, on sebe sasvim autentično time doživljava – on je identitetski i karakterno stopljen s njihovom kćeri. Time se pokreće i jedna specifična psihološka i alkemijska (prema Jungovom tumačenju) tematika.

Blade Runner 2049 je vrlo interesantan film i bitno bolji od mojih niskih očekivanja, no ipak se ne bih zaletavao proglašavajući ga baš remek-djelom ili čak “boljim od originala”, kao što su neki kritičari u prvim danima već komentirali. Ipak se tu radi o “nasilnom” nastavku jedne gotove cjeline kojoj nastavak i dalje ne treba. Mogu priznati da je film sam po sebi prilično dobar, ali Villeneuve i ekipa me jednostavno nisu uspjeli uvjeriti da je bio potreban.