Piše: Franko Burolo
Već četiri mjeseca nakon objave zadnje verzije popularne GNU/Linux distribucije Ubuntu (i mjesec dana nakon objave ispravljene .iso slike), ne vjerujem da je više potrebno potanko nabrajati novosti koje ova verzija donosi. Osvrnuo bih se radije na njenu najveću novost: promjenu korisničkog sučelja sa Unityja na Gnome Shell.
Kao što sam već i ranije pisao, smatram da je operativne sustave idealno komentirati tek nakon nekog vremena uobičajenog svakodnevnog korištenja. S obzirom na dramatičnost ove promjene, koja drastično mijenja korisničko iskustvo, odlučio sam zaista pružiti šansu Gnome Shellu i dati si dovoljno vremena da se priviknem i uhodam u tijek rada (workflow) koji on pruža prije nego krenem javno komentirati. I zaista, nakon četiri mjeseca surfanja, mejlanja, chatanja, čitanja, pisanja, prevođenja, slušanja glazbe, gledanja videa i svih ostalih svakodnevnih radnji za kompjuterom, mislim da sam se zaista privikao i uhodao u novo Ubuntuovo sučelje.
Gnome Shell inače nije nikakva novost u svijetu GNU/Linuxa općenito. Prva je službena verzija ovog sučelja izašla još u travnju 2011. godine, po prekidu razvoja Gnome 2. No tad je Ubuntu po difoltu već dolazio sa svojim vlastitim sučeljem, nazvanim Unity. Tek u proljeće 2017. godine Mark Shuttleworth (osnivač Canonicala, firme koja sponzorira i vodi Ubuntu) je najavio prekid razvoja Unityja i svih za njega vezanih projekata (kao Ubuntu Touch za mobilne uređaje, Ubuntu TV, grafički server Mir…) i da Ubuntu jednostavno prelazi na Gnome Shell i grafički server Wayland (umjesto dosadašnjeg Xorga). Pošto je Unity i sam ionako svojevrsno sučelje za Gnome 3 aplikacije, ova se promjena naoko ne čini pretjerano dramatičnom za korisnike, no kakvo je stvarno stanje?
Na prvi pogled, novi Ubuntu izgleda odlično! Sve neke kul prozirnosti i lijepo animirano, naizgled vrlo pregledno… A onda sam počeo primjećivati nedostatke. Za početak, nije mi radila ni Tilda (moj omiljeni emulator terminala, Quake-style) ni Workrave (za pauze od rada i prevenciju RSI-a) ni mnoge igre. Otkrio sam da je svemu tome „krivac” zapravo Wayland, novi grafički server pa je za rješavanje tog problema bilo dovoljno ulogirati se u Xorg sesiju, umjesto difoltnog Waylanda. No čini se da i u Canonicalu primjećuju i razmišljaju slično pa će se sljedeće „Long Term Support” (LTS) izdanje, koje izlazi već u proljeće ove godine, ipak po difoltu logirati u stari provjeren Xorg (i Gnome Shell, naravno).
Da bi se unatoč promjeni sučelja zadržala neka „front-end” prepoznatljivost distribucije, Ubuntu je zadržao svoju staru kultnu GTK temu Ambiance, mada se radi i na novoj difoltnoj temi za Ubuntu, koja će također zadržati osnovne Ubuntu boje. Također radi prepoznatljivosti, uveden je i dock s lijeve strane pa stvar na prvi pogled vizualno podsjeća Unity. No ovaj dock ima osjetno manje funkcionalnosti u odnosu na prijašnji Unity Launcher: nema quicklista, nema smeća, nema mjenjača radnih površina…
Za doći do mjenjača radnih površina treba, naime, ući u „overview mode” (klik gore lijevo ili pritisak na „super” tipku). Do smeća se ne može ni doći drugačije, nego iz Nautilusa pa nemate ni načina da vidite ima li čega u smeću bez da prvo otvorite file manager. Potonjem se ipak može doskočiti instalacijom Gnome ekstenzije za tu svrhu.
Nema više ni integracije menija ni kontrola maksimiziranih prozora u gornjem panelu pa će svatko tko je inače navikao na Unity osjetiti znatan gubitak radnog prostora i glomaznost sučelja, pogotovo u maksimiziranim prozorima.
Kad smo već kod nepostojeće integracije menija u gornji panel, sad nema više ni HUD-a, što je po mome mišljenju bio glavni adut Unityja i Ubuntua. HUD (Heads-Up Display) se pozivao jednom tipkom (alt) i omogućavao je jednostavan i brz pristup stavkama iz menija prozora u fokusu pomoću tipkovnice, jednostavnom i brzom pretragom tijekom utipkavanja tražene stavke. Pritom je i učio koje stavke najčešće koristite pa ste neku stavku koju često pozivate mogli dobiti već na prvom utipkanom slovu. Ovo je izuzetno korisno piscima svih vrsta i svima koji općenito mnogo tipkaju, jer omogućava brz i jednostavan pristup meniju zaobilazeći miš, što znatno olakšava i ubrzava rad. Ali… nema više! Vraćamo se unazad i sad opet ruku treba mahnito prebacivati sa tipkovnice na miš na tipkovnicu na miš… Gnome Shell je općenito tako posložen da vječito traži korištenje miša ili touch screena, što je nevjerojatna gnjavaža za ljude koji puno tipkaju i znaju za bolje. Unity je bio nemjerljivo pogodniji za tipkovnicu, tj. daleko više „keyboard-friendly”.
Gnome Shell ne koristi ni Zeitgeist ni neku alternativu njemu… barem ne neku efikasnu, reklo bi se. Tako da nemojte očekivati da će vam aplikacije i datoteke koje češće pozivate biti prioritetizirane i brže se pojavljivati u pretragama aplikacija i datoteka, kao što ste navikli u Unityu. Ma koliko puta da pozivate uvijek istu aplikaciju ili datoteku, put do nje je uvijek jednako dug. S tim da u Gnome Shellu uopće ni ne možete pretraživati datoteke jednostavnim pritiskom na „super” tipku, iz „overviewa” – ne, morat ćete uvijek prvo pokrenuti file manager. Doduše, u slici ispod se čak vidi da postoji neka namjera mogućnosti pretraživanja datoteka iz overviewa, ali iz mog iskustva, to uopće ne funkcionira… jednostavno ne pretražuje po (sub)folderima unutar mog home foldera…
S jedne strane, hajde, ipak treba stvarno priznati jednostavnost ovog sučelja. Zaista, nisam ranije koristio Gnome Shell, ali čim sam pogledao nekako sam znao kako obaviti ono što bih trebao – prva stvar koju bih pokušao, obično bi bila točno to. Međutim, frustrirajuće je što često i ne postoji drugi način osim tog jednog, koji je ponekad jednostavno predug za neke česte radnje. Npr. kad sam htio spojiti laptop sa svojim hi-fi sustavom preko bluetooth audio prijemnika, postupak prvog sparivanja je bio vrlo jednostavan i jasan i sve je upalilo isprve. Ali svaki sljedeći put kad želim povezati ili prekinuti bluetooth vezu s istim uređajem, moram opet prolaziti kroz postavke sustava i tamošnje dijaloge, umjesto da to bude jedna brza stavka u meniju iz panela, za obaviti u dva klika, kao što je to bilo Unityju sa već sparenim uređajima…
Još jedna vrlo zbunjena, mada trivijalna stvar je i prognoza vremena… Ona, doduše, ne dolazi predinstalirana s Ubuntu ni na koji način. I tu se nudi više opcija. Sudeći po „internetima”, omiljena opcija među korisnicima je Gnome plugin zvan Openweather, koj se smjesti na gornjem panelu i pokazuje trenutno vrijeme i prognozu vadeći podatke sa OpenWeatherMapa. Nekom službenom opcijom mogli bismo smatrati aplikaciju Gnome Weather, koja ima zgodan dijalog i može automatski doznati vašu lokaciju i po tome prikazivati vrijeme, bez da ručno mijenjate kada ste u pokretu. Ona se neće smjestiti u panel i pokazivati aktualno stanje cijelo vrijeme, ali ako kliknete na sat, ispod kalendara će se pojaviti opis trenutnog stanja vremena i dojma temperature (ono „feels like”). I to bi sve bilo kul kada bi bilo jasno o kojoj se lokaciji radi u tom opisu vremena ispod kalendara i kad bi se ta lokacija mogla ručno mijenjati prema potrebi. Jer kako sada stvari stoje, nigdje tamo ispod kalendara ne piše o kojoj je lokaciji riječ niti ju je moguće mijenjati, a opis vremena je često različit od onoga što se vidi u prozoru aplikacije ili jednostavno preko prozora sobe u kojoj radite… Dakle, kaos.
Ali nije baš sve tako ni loše. Evo, zaista mi se jako sviđa kako je riješeno mijenjanje rasporeda tipkovnice. Bez ironije pišem. Ako, kao ja, imate tri ili više instaliranih rasporeda tipkovnice, a unutar nekog prozora morate mijenjati između dva (jer možda pišete neki dvojezičan dokument), na prvi dodir kombinacije tipki super+space (difoltni shortcut za mijenjanje rasporeda), dobit ćete zadnji ranije korišteni raspored, a ne sljedeći po abecedi, kao što je to bilo u Unityju (i većini drugih sučelja). Na ovaj način mijenjanje između dva rasporeda ide daleko brže, lakše i efikasnije.
Gnome Shell, na kraju, ima i osjetno veći udar na CPU i RAM u odnosu na Unity pa ako imate, kao ja, nešto stariji i/ili slabiji kompjuter, osjetit ćete probleme s multitaskingom prije nego u Unityju. Moj laptop s dual core procesorom od 2,6 GHz, 4 GB RAM-a i Intel Bay Trail grafikom komotno je vrtio do jučer standardni Ubuntu s Unityjem, a sada s Gnome Shellom je to očito (i službeno) minimalna iskoristiva konfiguracija pa su zapinjanja nerijetka. S time, pored svega, imam još i tehnički razlog da se vratim jednom svome starom hobiju – DE-hoppingu.
„Desktop Environment hopping” (DE-hopping) se odnosi na praksu čestog mijenjanja korisničkog sučelja u GNU/Linuxu (i srodnim OS-ovima), obično iz znatiželje ili iz potrage za sučeljem koje DE-hopperu najbolje odgovara. U prošlosti sam već imao fazu traženja meni najboljeg sučelja i nekako sam se najbolje našao na Unityju i tu sam stao. No, pošto se Unity više ne održava i ne razvija, a novo difoltno sučelje na Ubuntu, Gnome Shell, me baš i nije oduševilo, pokušat ću još malo isprobavati i druge opcije, da vidim na kojem ću se sučelju sada najbolje naći. A u GNU/Linuxu opcija zaista ne fali.
Mogu na kraju reći da sam s Gnome Shellom doživio dijametralno suprotan efekt u odnosu na Unity. Kad sam prvi put probao Unity, nije mi se svidio, ali što sam ga više koristio i uhodavao se u njega sve mi se više sviđao, dok mi u nekom momentu nije postalo nezamislivo koristiti išta drugo. Mislio sam da bi se moglo isto dogoditi i s Gnome Shellom – malo dok se naviknem pa će biti super, ali ne. Gnome Shell mi se svidio na prvi pogled, ali unatoč ponekom zgodnom rješenju, što ga više koristim, to mi se manje sviđa…