Novinarstvo ne umire, ono je već umrlo

…samo što nam je to teško priznati

Piše: Miloš Malinić

Scena. Žena ulazi trčeći u bolnicu, javili su joj da je njezin muž tamo. Gdje se nalazi? Tko mu je doktor? Evo ga!

“Doktore, kako je moj muž?”

“Gospođo, obdukcija je pokazala da je zdrav k’o riba.”

Jednako je tako i novinarstvo umrlo, u punom zdravlju. Ali zašto? Može se reći da je to prirodan tok stvari. Kako je nastalo, tako je i nestalo.

Novinarstvo nije Bogom dano. Prve novine nastale su iz jednostavne potrebe za efikasnim i jeftinim načinom komuniciranja koju su imali trgovci početkom 16. stoljeća. Novinari nastaju kada trgovci postaju izdavači novina: nastaju kao njihova radna snaga. Istovremeno nastaje i buržoazija koja traži svoju kulturološku nezavisnost od aristokratske elite. U tom kontekstu novinarstvo postaje važna okosnica gradske i građanske kulture, a novinar, ta romantična profesija koja se, kao i doktor, vojnik ili sudija, spremna žrtvovati za društvo i dnevnu paru.

Kroz vrijeme novinari su bili kontrolori, istraživači, zapisničari, cinkaroši, pisci, intelektualci, polemičari, političari… Izmislili su svoje proizvode (vijesti, mišljenja), svoje tržište (urbanu kulturu), svoje političko oruđe (javno mnijenje), svoje okvire i uređenje (profesionalnu deontologiju, društva i sindikate) i svoju ulogu (veza među društvenim slojevima i klasama). Za nastanak demokracije, koja je bila i još uvijek jest politički cilj, treba svakako zahvaliti novinarstvu ali ono je tu bilo samo alat kojim su se niži slojevi koristili kako bi utjecali na više slojeve društva. Bez slobodnog i nezavisnog novinarstva, svima je to jasno, ne bi bilo ni pojma, ni oblika demokracije, ni cijelog niza ljudskih i građanskih prava koje danas smatramo normalnima.

Do danas!

Novinari su do danas imali ekskluzivu djelovanja u medijima. Ta se iskristalizirala kao njihova uloga u jednom visoko strukturiranom društvu kao što je bilo ono u 20. stoljeću. Ako je trebalo sakupljati i širiti informacije, stvarati ili djelovati na javnost, onda je to bio posao za profesionalce koji su se za to školovali ili su se tome predavali kao životnoj misiji i umjetnosti. U nekim državama, kao što je recimo Italija, informativni mediji su zakonom rezervirani novinarima: tko piše i potpisuje vijesti a nije novinar (upisan u novinarsku komoru) čini krivično djelo zlouporabe profesije. Isto kao netko tko radi kao doktor, a nije diplomirao medicinu. Novinari u Italiji su do nedavno bili blindirani državnim kolektivnim ugovorom rada i parametri njihove profesije su ne samo stvar zakona nego i Ustava.

I sve bi to i danas štimalo da se u svijet informacije u jednom trenutku nije pretočila informatika, to jest, tehnička mogućnost da svatko od nas piše i objavljuje što god hoće i to u jednom novom medijskom prostoru, internetu, koji nije samo van novinarskog rezervata, nego postaje, u ekonomskom i društvenom smislu, jači, važniji, praktičniji, brži, jednostavniji, rašireniji, kompletniji i simpatičniji od televizije, radija i štampe.

U jednom takvom medijskom prostoru, u kojemu su pojmovi demokracije i slobode izražavanja toliko urođeni da se poistovjećuju s istim prostorom, novinarstvo više nema onakvu ulogu prema političkom uređenju društva kakvu je doskora imalo: ne štiti više demokraciju. Ne zbog toga jer nije u stanju obavljati tu zadaću, nego zato što javnost i javno mnijenje to od novinara više ne zahtijevaju. Ljudi tu demokraciju već imaju i autonomno ju zagovaraju i brane. Što više, bilo kakvi pokušaji da se informativni medijski sadržaji zaštite od povodljive i prevrtljive mase i vrate pod profesionalnu ekskluzivu novinara, doživljava se kao, a to i jest, sužavanje slobode izražavanja i napad na demokraciju. Pa čak ako se radi o fake news: sloboda laganja je dio slobode izražavanja građana.

Znači novinarstvo više nije nosiva greda niti štit demokracije, nego pomalo i smeta: to je glavna premisa za suvremenu diskusiju o ovoj temi.

Koja uloga onda ostaje novinarstvu? Jedino ona profesionalna: sposobnost korektnog i kvalitetnog informiranja. Kao što je manekenki da lijepo izgleda, piscu da lijepo piše, mesaru da reže dobre šnicle. To međutim nije dovoljna vrlina da bi novinar danas mogao živjeti od svog posla, pogotovo ako nema onih (izdavača) koji su spremni da tu profesionalnu sposobnost plate. Njih je sve manje jer na vijestima se više ne zarađuje. Dapače, mnogi siteovi danas dokazuju kako je, zahvaljujući brzini i povodljivosti korisnika društvenih mreža, moguće zaraditi na spomenutim lažnim vijestima, na totalnim izmišljotinama koje nemaju ni cilj, ni dignitet dezinformacije.

Danas je baratanje informacijama stvar troškova izdavačke ili medijske kuće, a ne zarade. Postoje infrastruktura, tehnologija, radna snaga i organizacija koji troše resurse, međutim informacija, vijest ili novost, nemaju više status robe koja se proizvodi, prenosi i prodaje. U današnjem medijskom prostoru, dobiti informaciju je pravo građana-korisnika, pravo koje nema cijenu pa tako ni vrijednost. Na internetu, koji je zbir svih informacija, nema više trgovine informacijama. Ako Washington Post on-line od mene traži da mu platim vijest koju želim pročitati, tu istu ću naći besplatno na nekoliko desetaka site-ova istog nivoa. Ako mi pak želi prodati komentar vrijednog kolumniste, to ima malo više smisla, ali opet internet je pretrpan komentarima vrijednih mislioca. Besplatno.
On-line pretplate štampanih listova jesu jedan tanki pokušaj da se spase izdanja. Za sada je to opiranje ponoru: štedi se na tiskanju i na novinarima. Normalno je očekivati da će e-izdanja listova sve više ličiti web-izdanjima. Uostalom tu se ubire reklama. A tko piše, sabire vijesti i puni prostore koji okružuju reklame? Profesionalni urednici ili improvizirani i ne plaćeni volonteri? Sve više su to jako slabo plaćeni mladi novinari, koji znaju da će teško doći do onog lijepog novinarskog ugovora koji imaju njihovi šefovi, te pristaju na bilo kakvu plaću jer im je za leđima horda internet korisnika koji bi iz čiste zabave i besplatno radila njihov posao.

Gdje još novinarstvo zadržava ekonomsku isplativost? Samo gdje je ekonomski poduhvat toliko velik da je, uspoređujući ga, cijena novinara relativno mala. To su veliki medijski događaji, kao na primjer pokrivanje ratova, katastrofa, izuzetno važnih međunarodnih zbivanja, na koja se šalju već poznati i iskusni novinari s ekipama. Na manje važne događaje dovoljan je novinar bez ekipe, “one man band”, koji je i snimatelj i tonac i rasvjetljivač i novinar i speaker u kadru male high-tech kamere iza koje nema više nikog drugog.

Da je tome tako treba zahvaliti razini tehnologije koja dozvoljava da svatko i svugdje ima sredstva, od telefona do digitalne kamere, s kojima će napraviti čak i kvalitetan snimak, odličan za informativne siteove ili barem dovoljan da bude televizijski gledljiv, a brz i besplatan. Toliko je dovoljno izdavačkoj kući da odluči uštedjeti na novinaru i ekipi, jer dok se ovi pokrenu, vijest već kruži svijetom.

Što se tu onda može učiniti? Jako malo, možda ništa. Stvar je tehničke mogućnosti, koju je već u Tridesetim godinama prošlog stoljeća Walter Benjamin optužio za banaliziranje umjetničkog djela. Naravno, tehničke mogućnosti su dozvolile Pop-umjetnost, i danas ta ista odumire zbog tehničke hipermogućnosti. Jednako tako se i novinarstvo svrstava zajedno s onim već izgubljenim bitkama koje netko uporno ne priznaje: pravo na privatnost, piratstvo multimedijalnih proizvoda, autorska prava, kontrola informacije, itd. Filozofski su to izuzetno važni pojmovi, koji pak gube smisao pred materijalnom činjenicom da ih je jako lako i jeftino zaobići. Koliko god to bilo ilegalno, za sve manji i manji broj ljudi je nemoralno.

Tehnologija je prešla preko novinarstva kao što su digitalni fotoaparati prešli preko instant-Polaroida, kao što su kućanski frižideri zamijenili ledare i raznosioce leda. Ima i romantičnih zaljubljenika u novinarstvo koji njegovu ulogu još smatraju izuzetno važnom ali ono postaje “Polaroid” u 21. stoljeću: nerentabilan, efemeran i retro hobby kojim se može baviti jedino elita bez egzistencijalnih problema. Oni koji se pak bore s mjesečnim računima i režijskim troškovima, novinarstvo će obavljati kao dodatnu aktivnost, znači opet hobby: ekonomista-novinar, profesor-novinar, političar-novinar, pa što da ne, i manekenka-novinar, i mesar-novinar.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *