Mi krešemo budućnost

ili proslava oslobođenja i pobjede u Zagrebu

Piše: Franko Burolo

Foto: Igor Mihevc/Trnjanski kresovi 2017./Facebook

U subotu 6. svibnja, na dan oslobođenja grada Umaga od nacističke okupacije zatekao sam se, kao i obično u zadnjih desetak godina, u Zagrebu, gdje se zbog organizatorskog lova na vikend isti dan slavilo i oslobođenje grada Zagreba (inače 8. svibnja) na Trnjanskim kresovima, na nasipu kraj Močvare. No Trnjanski kresovi nisu bili jedina stvar koja se događala taj dan i sâm sam nekako htio obići barem njih tri.

Brave New World

Budilica je zvonila u 9:09 h. Nekako imam osjećaj da ću se lakše i brže ustati ako si darujem koju dodatnu minutu… Svejedno sam se ustao još kojih 15-20 minuta kasnije i u HUB385 stigao tek u 11 sati. Sasvim u redu, pošto je točno tih pola sata kasnila i konferencija “Hack, Make & Play” u sklopu festivala Brave New World.

Na konferenciji je sudjelovalo dvoje glavnih govornika – Gary Whitehill i Michela Magaš, a nakon njih bila je panelica na kojoj su Ivan Mrvoš iz tvrtke Include, Albert Gajšak sa projekta MAKERbuino i Deborah Hustić iz udruge Radiona.org razgovarali s moderatorom Edom Plovanićem.

Gary Whitehill sebe naziva futuristom… Moš mislit, lik ne djeluje baš kao da je ikada čuo za Marinettija ili Majakovskog… Ali barem je čuo za Huxleyja pa je prigodno i citirao iz romana Brave New World: “One believes things because one has been conditioned to believe them.” Ne znam je li Whitehill imao istu stvar na umu, ali mene zaista zabavlja činjenica da se jedna tako pretjerano optimistična tehno-poduzetnička konferencija zove po vjerojatno najcrnjoj distopiji ikada napisanoj. Čak i Orwellova 1984. ostavlja neiskorištenu nadu (u prolima), ali u Huxleyevom Vrlom novom svijetu jednostavno nema nade koja bi mogla ostati neiskorištena.

Foto: Neven Petrović/HUB385/Facebook

Citirao je Whitehill i Martina Luthera Kinga Jr.-a, za kog je prilično jasno da na umu nije imao baš poduzetnički koncept napretka, ali citiranje modernih svetaca i heroja je opće mjesto motivacijskih govornika, kao što je Whitehill.

Whitehillov govor je doduše bio interesantan, mada pretenciozan; pronicljiv na momente, ali i dezinformiran na druge momente – toliko da se čovjek zapita da ne čini to možda i namjerno. No možda jednostavno zaista nije u stanju razmišljati izvan okvira građanske ideologije, sjetimo se opet Huxleyjevog romana… A ni Althusser ne bi bio na odmet, mada ga Whitehill, naravno, nije spominjao.

Whitehill odlično primjećuje da smo “na kraju ciklusa” dosadašnjih paradigmi i da zato svaki trenutno postojeći režim čini sve suprotno od svoje izvorne namjere. Struktura nacionalne države postala je irelevantna i zato nijedna država nema više ni vizije ni cilja, tvrdi Whitehill. Ipak, nije jasno je li ga strah to reći ili možda uopće i pomisliti, no nikada nije jasno spomenuo da bi aktualna kulturna kriza mogla značiti da je možda potrošena i kompletna struktura još uvijek dominantne građanske ideologije. Tako Whitehill doduše kritizira koncept nacionalne države kao zastario, ali mnogo je blaži prema korporativnim strukturama i poduzetništvu.

Korporacije i poduzeća Whitehill kritizira utoliko što “tko god posjeduje servere posjeduje tebe.” I tu nastupa određena konfuzija u njegovom govoru. Whitehill istovremeno zagovara decentralizaciju moći, suradnju i maksimalnu participaciju u odlučivanju, ali žali za čvrstim vodstvom; zagovara “svijet bez granica” i autonomiju pojedinca od onih koji posjeduju servere, ali istovremeno ne dovodi u pitanje vlasničke strukture koje su trenutno na snazi; zagovara “inkluzivnu pravdu”, ali bez ikakve analize klasnih odnosa u društvu ni, nedajbože, preispitivanja istih, jer “You do not get justice through anarchy”, tvrdi Whitehill i kaže: “Be different without being dangerous.”

Ove kontradikcije proizlaze iz očitog nedostatka utopijske perspektive. Uočavaju se sasvim očiti simptomi problema u ljudskoj kulturi, ali nedostaje bilo kakva analiza njihovih uzroka, a za njom nedostaje i mogućnost uopće zamišljanja svijeta u kojem je ljudska kultura organizirana na način koji te uzroke isključuje. Najsmislenija različitost je upravo ona koja predstavlja opasnost za status quo.

Whitehill npr. odlično primjećuje i tzv. “digitalnu kolonizaciju” ljudi. Naši životi i naši umovi postali su resurs obogaćivanja manjine, koja nam istovremeno kroz isti proces digitalne kolonizacije nameće i svoje kulturne norme. No uskoro nakon toga, ulazi sam sa sobom u proturječje, tvrdeći da se IT trenutno razvija radi sebe same, a da bi je trebalo razvijati radi ljudi. Ali ako je na snazi digitalna kolonizacija, onda je očito da se IT ne razvija baš radi nje same. Ako s druge strane pak istovremeno postoji i bilo kakva tendencija razvoja IT-a radi osnaživanja i emancipacije čovječanstva, onda je očito da ovdje imamo neizbježan sukob, ma koliko ga Whitehill želio izbjeći.

Nakon pompoznog Whitehilla, nastupila je mirnija, ali i bitno konkretnija Michela Magaš. Dobitnica nagrade EU za inovatoricu godine u principu je predstavila svoj profesionalni put, koji je prošao preko britanskih novina (“Financial Times”, “The Independent”), osnivanja svojih malih poduzeća i suradnje s Appleom do slobodnokulturnih tehno-umjetničkih projekata, kao što je npr. Music Tech Fest u Berlinu. Naglasak je njenog izlaganja bio na mogućnosti i važnosti spajanja umjetnosti i tehnologije, što se kroz povijest, uostalom, uvijek i događalo.

Foto: HUB385/Facebook

Nakon predavanja imao sam prilike malo i porazgovarati s Michelom Magaš. Na pitanje o putu prelaska s Applea do slobodnokulturnih projekata rekla je: “To je jedna vizija gdje se može i treba ići s tehnologijom. Mi [Stromatolite] smo Appleu sugerirali neke puteve i neke su prijedloge, naravno, prihvatili ili su imali velike utjecaje, samo meni je uvijek bilo interesantnije da puno ljudi može od toga imati nekakvu korist. Ne samo s time da su kupili neki proizvod, nego da stimuliram kreativnost kod velikog broja ljudi. Radeći na sveučilišnim projektima gledala sam kako su to ogromne mogućnosti kada se puno ljudi uključi i kada im se omoguće uvjeti da budu kreativni – može se puno toga dogoditi. Više sam puta pozvana da radim u Appleu, ali uvijek sam imala problem s takvim zatvorenim pristupom, gdje čovjek, takoreć, “prodaje svoju dušu” jednoj firmi. Koliko god da je puno toga što su oni napravili genijalno, bez obzira na razne načine na koje su dolazili do određenih intelektualnih vlasništva… Uostalom, sve te proizvode treba nekako i plasirati i opstati na zahtjevnom tržištu itd. Nije sve crno-bijelo. Ali što se tiče promjene mentaliteta i društva – ne može se to napraviti iz sistema koji pripada 20. stoljeću.”

Što se predviđanja budućnosti tiče, Magaš kaže: “Ne može se predviđati budućnost, može je se samo kreirati. Treba je gurati u smjeru u kojem misliš da bi trebala ići i onda kontinuirano testirati i probavati. To je jedini način.” Slažem se.

Na panelicu sam svratio na kratko, ali nisam se zadržavao. Nekako mi nije bilo ništa posebno interesantno slušati mlađahne direktore startupova kako reklamiraju svoje proizvode… Mada mi se učinilo da ne bi bilo loše još jednom provjeriti rad udruge Radiona.org, u čije ime je govorila Deborah Hustić.

Malo sam obišao sajam, porazgovarao s izlagačima različitih stupnjeva prijateljskog ponašanja i što se mene tiče, nagrade za simpatiju dobivaju MAKERbuino, Radiona.org i Smart Lumies (abecednim redoslijedom). Pogledao sam na kratko utrke dronova i nakon svega se uputio doma zamišljen – treba organizirati ljevičarsku tehnološku konferenciju. Tehnologija bi nam trebala biti prirodan teren, a gubimo ga.

Trnjanski kresovi

Doma sam ostavio laptop i skupljene materijale, okrijepio se i krenuo lagano dalje prema Trnjanskom nasipu na Trnjanske kresove. Tamo sam prvih par sati zasjeo sa starim prijateljima, od kojih je jedan i njegov pas također iz Umaga pa nam je bila prilika za obilježiti, uz ovo zagrebačko, i oslobođenje našeg gradića, koje se upravo 6. svibnja i obilježava. Antifašizam na sve strane!

Foto: Maja Dodić/Trnjanski kresovi 2017./Facebook

Ili bi tako trebalo biti, ali realnost je žalosno drugačija. Autoritarne pa i otvoreno fašističke tendencije već su duže vrijeme u porastu u svijetu i Zagreb i Hrvatska nisu iznimka, svejedno govorimo li o institucionalnim ili neinstitucionalnim krugovima – tradicionalistički konzervativizam se razbuktao, a s njim i apologetika ustaštva. Tehno-poduzetnička distopija koju nam sve agresivnije nabijaju na nos kao jedino spasenje, maltene Novi Jeruzalem, ne sluti ništa bolje i zapravo ide ruku pod ruku s usponom konzervativizma i samo predstavlja relativno liberalno krilo sve opasnijeg buržoaskog totalitarizma u kojem živimo.

Trnjanski kresovi su te subote bili kao mala privremena oaza antifašizma u Zagrebu, mada s obzirom na nedostatak jasno istaknutih antifašističkih obilježja, osim onih koje je donijela ekipa iz Zagreb Pridea, nije baš na prvi pogled bio jasan karakter toga skupa. Mogu lako zamisliti da je tamo zalutao i ponetko tko se antifašizma zgražava.

Unatoč možebitnim zalutalim desničarima, imam dojam da se ove godine skupilo nešto manje ljudi u odnosu na prošlu godinu, kad su bile istaknute jedna velika crvena zastava i još jedna jednako velika crveno-crna. Ali atmosfera je svejedno bila uobičajeno opuštena i ugodna, uz posjetitelje svih dobnih skupina – od beba koje već pomalo hodaju do staraca koji još uvijek hodaju.

Osim opuštenog pik-nik druženja na travi, posjetitelji su se mogli pridružiti i nekoj od radionica, među ostalim „Vrtna gredica bez kopanja“, „Prosvjedno bubnjanje“, „Izrada zmajeva ― Zmajoljupci“, „Zračne akrobacije ― Tricycle Trauma“, „Cirkorama ― Poligon cirkuskih vještina“, „Feministička samoobrana i zaštita“ i „Jestivi tornjevi od plastičnih boca“. Bilo je i par štandova s prigodnom anarhističkom, marksističkom, LGBTIQ i inom literaturom, ali i s muzikom i majicama i raznim suvenirima.

U kasnim popodnevnim satima krenulo je paljenje kresova, koji su, pretpostavljam, gorili dok ih kasnije u noći nije pogasila kiša. Ovaj put ih je bilo tri, pošto se radi o trećim obnovljenim trnjanskim kresovima. Paljenje je popratila bubnjarska grupa Drum’n’bijes, a nakon paljenja zaredali su se na vanjskoj bini razni raspjevani zborovi, kojima se repertoar često i preklapao.

S prvim mrakom na vanjsku binu popelo se legendarno Čudnoređe u solo izdanju, koje ne gubi simpatiju publike niti kada zezne nešto u izvedbi. Nakon njega nastupao je Petar Vranić – koji barem od mene osobno nije baš uspio privući značajnu pažnju. I na kraju nastupala je i Sara Renar, s gitarom, glasom, semplerom i početnim tehničkim poteškoćama, koje je kasnije uspješno riješila. Na njenom se nastupu skupilo najviše publike, a moj je prijatelj cijelo vrijeme zanovijetao kako je dosadna i da se ne uklapa u koncept događaja i da šta se preserava s tim semplerom. Nisam se u potpunosti slagao s njim. Branio sam prvenstveno sempler, naravno. 😀 Neka ga! A i činjenica da joj pjesme nisu tek banalno izvikivanje “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”, također mi se sviđa. OK, nije baš moj stil estetike, ali uotever, neka cvijeta tisuće cvjetova! :- )

Nakon Sare Renar u Močvari je počeo Antifa Night, na kojem se naplaćivao upad, a nastupali su Saučešće, Sentence, Ponor i Mašinko. Moja ideja je ranije bila umjesto toga otići na završne nastupe u sklopu Izloga suvremenog zvuka, koji se istovremeno događao u SC-u, ali spletom okolnosti o kojima ne bi bilo elegantno pisati u javnosti, propustio sam i jedno i drugo. Dozu suvremenog zvuka sam si ipak priuštio tri dana kasnije…

Naše pjesme, vaši snovi

FFW >> do 9. svibnja. Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe. Dan prije je moja mlađa sestra stigla iz Pule da bi na Dan pobjede i Europe u Zagrebu pogledala i poslušala Laibach sa simfonijskim orkestrom RTV Slovenije u KC Vatroslava Lisinskog.

Foto: Matej Grgić/tportal.hr

Na taj neobično hladan dan za mjesec svibanj, uputili smo se nas troje u kaputima do Lisinskog i zakasnili desetak minuta. Laibach, po običaju, nisu kasnili, nego su već rokali Olav Tryggvason, poemu o istoimenom srednjovjekovnom norveškom kralju i pokrštavanju Skandinavije.

Odmah zatim su svirali i Krst pri Savici – legendu o pokrštavanju karantanijskih slavena i mit o nastanku današnjih slovenaca prema epskim stihovima Franceta Prešerna, najvećeg slovenskog (i po meni jedinog pravog jugoslavenskog) pjesnika romantizma.

Vrlo impresivna izvedba, moram reći. Vrlo efektan dramski dojam između vokala Milana Frasa u ulozi Črtomira, Mine Špiler u ulozi Bogomile, zbora i ranije snimljenog (?) pripovjedača u stilu Apologije Laibach i drugih pjesama iz tog razdoblja (kraj osamdesetih) kad su, između ostalog, u sklopu NSK sudjelovali u produkciji Krst pod Triglavom-Baptism.

Osim glazbene izvedbe, impresivna je bila i ona vizualna. Pored standardno efektne kombinacije light show + video na Laibachovim koncertima, projekcije su ovaj put išle na prozirnom platnu između benda i orkestra pa je orkestar čas bio vidljiv, čas ne; čas naglašen, čas sakriven ili prikriven ili bi dijelovi orkestra bili naglašeni, a drugi zamračeni ili prekriveni videom. A ni to nije sve, nego su razni svjetlosni motivi povremeno projicirani i na stropu, tako da se imalo što gledati i mimo bine. Sve to besprijekorno prateći glazbu i događanja na bini.

Olav Tryggvason i Krst pri Savici bili su prvi dio nastupa, nešto više od pola sata. U drugom dijelu su prevladavale stvari sa zadnjeg albuma Spectre, uz poneku možda i noviju (trebao bi na ljeto izaći nov album Also sprach Zarathustra), ali i stariju, kao što su Now You Will Pay sa albuma WAT i klasična Smrt za smrt, iz ranog razdoblja benda.

Očito vrlo pažljivo osmišljen nastup. Na Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe Laibach u dvorani u kojoj je 1990. na Euroviziji pobijedila pjesma Tota Cutugna Insieme (“Unite, unite Europe!”) kao prvo izvodi epove “u čast” srednjovjekovnih poganskih i barbarskih korijena današnjih europskih naroda, da bi u nastavku kao prvo glasno zagrmili upravo pjesmu naslovljenu Eurovision i njen refren “Europe is falling apart!” Za njom su izveli Now You Will Pay, s refrenom “Barbarians are coming!”, koja nas podsjeća na rastuću pojavu ksenofobije, imigracije, izbjeglištva i straha od terorizma u Europi i odlična je paralela s Krstom pri Savici, koji nas u ovakvom kontekstu podsjeća da i današnji europljani sami potječu od pogana i barbara koji su se, bilo kao izbjeglice ili kao ratnici, doseljavali i zauvijek promijenili lice teritorija Rimskog Carstva. Mi smo potomci tih istih barbara koji su izbrisali Rimsko Carstvo.

Uz to pjesma Smrt za smrt sa svojim zastrašujućim opisom ubijanja “zločinaca” uz torturu evocira neke od najgorih aspekata naci-fašizma, ali i autoritarnosti uopće. Podsjeća nas da je vlast nasilje, i to brutalno nasilje. Ali isto nas tako podsjeća koliko su ljudi i sami skloni opravdati takvo nasilje, zahtijevajući “smrt za smrt” u vlastitoj moralnoj uzvišenosti – i više nije jasno tko je krvnik, a tko žrtva, tko zločinac, a tko pravednik.

Za kraj bih još prokomentirao da još uvijek nisam 100% siguran što bih mislio o činjenici da bend kao što je Laibach surađuje s klasičnim simfonijskim orkestrom. Ali ovo u Lisinskom nije zvučalo kao glazbeno Frankensteinovo čudovište, što često bude slučaj kod spajanja popularne glazbe s klasičnim orkestrima. Trik je u tome što aranžmani za orkestar u ovom slučaju nisu ni pisani u stilu klasične glazbe – pisani su kao aranžmani baš za Laibachovu glazbu. To znači da ova suradnja samo isporučuje još i više buke koju fanovi Laibacha znaju cijeniti.

Tmurna buka Laibachove glazbe u suradnji s naglim i snažnim zahlađenjem koje je baš taj dan obuzelo Zagreb dobro opisuje distopijski dojam koji ostavlja kombinacija aktualne autoritarno-konzervativne renesanse i najavljivanog tehno-poduzetničkog “vrlog novog svijeta” budućnosti, dok se narod izveden na krivi put zadovoljava nezadovoljnim pičkaranjem uz pivo.

Možda u takvom kontekstu vatra na Trnjanskom nasipu ima potencijalno veći značaj od sebe same, kao mjesto susreta i komunikacije najrazličitijih antifašističkih tendencija. Ne bi bilo dobro da ti kresovi gore u prazno…

Mi kujemo bodočnost

Vsak človek v sebi razplamtel je sile,
junaško vstal, za borbo stiska pest;
nam vsem svobodne zarje so pogum napile,
da izkujemo pravico in tiranom vest!

Ogenj smo, ki za svobodo se je vžgal,
raznetil se, razširil, razplamtel v viharje!
Smo ogenj, ki iz nas bo vas izžgal
pijavke naše in sence nove zarje…

Mi ogenj smo, jeklo in kovači.
Pravico kujemo, svobodo v to celino.
Mi vstajamo, vstajamo v prostost
in rastemo mladostni v širino.

Mi kujemo bodočnost!

Laibach

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *