Piše: Franko Burolo
Objavljen u ljeto ove godine, Every Valley je dosad zadnji i ukupno treći cjeloviti album grupe Public Service Broadcasting. Radi se i ovaj put o konceptualnom albumu, što je format kojeg se PSB pretežno drže na svojim izdanjima. Iznimka su samo prvi EP i prvi album – EP One iz 2010. i Inform-Educate-Entertain iz 2013. No čak se i na tim pločama nalaze skladbe za koje mirno možemo reći da se radi o malim pojedinačnim konceptualnim djelima. I dok sam format konceptualnog albuma ne iznenađuje, ovaj album ipak donosi i neke zanimljive novosti u odnosu na njihove prijašnje ploče.
Every Valley ima niz suradnji s raznim gostujućim glazbenicima, uključujući Jamesa Deana Bradfielda iz grupe Manic Street Preachers, i sadrži nekoliko skladbi sa standardno pjevanim živim vokalima, a ne samo sa semplovima glasova iz arhivskih snimki sa radija i TV-a, po kojima su PSB inače prepoznatljivi. Štoviše, na jednoj stvari čak je i osnivač grupe J. Willgoose, Esq. zinuo i pustio svoj glas. Sve to unatoč tome što je J. Willgoose Esq. dosad kategorički odbijao pjevati ili uopće koristiti žive vokale u svojoj glazbi. „Silno” pjevanje kroz album, iako je još uvijek bitno manje prisutno nego kod većine popularne glazbe, predstavlja određen odmak od dosadašnjih estetskih postupaka grupe Public Service Broadcasting.
Tema albuma je bliska i našim krajevima, iako je ambijentacija jasno velška i britanska. Propadanje industrije sasvim očito nije samo britanska, nego jedna međunarodna priča koju i mi u Hrvatskoj jako dobro osjetimo na vlastitoj koži, čak i u Zagrebu, a pogotovo izvan njega. Zapuštene i obeznađene lokalne zajednice nakon zatvaranja i napuštanja nekad slavnih industrijskih djelatnosti dio su stvarnosti mnogih krajeva diljem svijeta, a PSB su za Every Valley odlučili ukazati na taj problem na primjeru velškog rudarstva.
Album se bavi napretkom, vrhuncem i propadanjem rudarstva u Walesu i posljedicama koje je taj proces ostavio na lokalne zajednice koje su ovisile o toj industriji. Centralna pjesma albuma je All Out, na temu velikog rudarskog štrajka u UK-u 1984.-1985., u kojem su upravo rudari Južnog Walesa pokazali najveće sudjelovanje – na vrhuncu štrajka u studenom 1984. u Južnom Walesu štrajkalo je preko 99% rudara. To je, uostalom, štrajk koji je značajno obilježio britansku politiku i kulturu osamdesetih godina i kasnije i koji su direktno, na licima mjesta podržale i brojne anarchopunk i industrial grupe, uključujući Crass i Test Dept, a kroz program Music for Miners podržali su ga i u mainstreamu poznatiji izvođači kao što su New Order.
No vratimo se na PSB i njihov Every Valley. Već od prve, naslovne pjesme album ukazuje na klasne razlike i time zapravo konstituira svoju estetiku na klasnom antagonizmu i na najavi konflikta, koji se nastavlja kroz povijest, pošto u centralnoj pjesmi All out neki glas govori: „I don’t think there ever be a day in life, when ordinary people can say, ‘I never have to go on strike again’”.
Nakon uvodne pjesme, The Pit govori o teškim uvjetima rada, ali i perspektivi i osjećaju svrhe toga rada. People Will Always Need Coal prikazuje propagandu za zaposlenje u rudnicima uz obećanja sigurne budućnosti zbog neupitne potrebe za ugljenom još stotinama godina. U nekom smislu, to je prikaz prevare koja je dovela do propasti lokalne zajednice, koja se previše oslanjala na jednu jedinu glavnu industriju.
Potom slijedi prva singlica s albuma – Progress. Pjesma u suradnji s Tracyanne Campbell (iz benda Camera Obscura). s jedne strane je doslovni omaž civilizacijskom napredovanju (i Kraftwerku), s druge strane, to je istovremeno ironičan komentar na „napredak” rudarske industrije u Walesu i UK-u. Pjesma je vješto smještena u momentu između optimizma i početka problema i pesimizma na albumu.
Nakon ode napretku, počinju problemi i pjesma Go to the Road prikazuje početak zatvaranja rudnika i kako sva propagandna obećanja iz pjesme People Will Always Need Coal padaju u vodu. Uvodi se tu i doza pesimizma, ali sljedeća pjesma pokazuje da mu se radnici ipak nisu prepustili. Kao centralna pjesma albuma, All Out prikazuje razvoj klasne svijesti i borbenog sentimenta među radnicima. Neki glas kroz pjesmu govori: „If you look at the benefits of ordinary working people/ all the things they’ve achieved in life, is through conflict and strikes.” A osvrćući se na brutalno policijsko nasilje protiv rudara u štrajku neki glas govori još: „I was brought up to respect police; I don’t respect them now.”
Sljedeća se pjesma zove Turn No More i u njoj se čuje glas Jamesa Deana Bradfielda iz grupe Manic Street Preachers, koji pjeva stihove iz pjesme Gwalia Deserta XXXVI bivšeg velškog rudara Idrisa Daviesa. Pjesma koja (ne samo zbog vokala) muzički neodoljivo podsjeća na Manicse, sjetan je lirski prikaz propasti čitave lokalne industrije sa zatvarenjem rudnika i posljedičnom stagnacijom života u zavičaju.
I treba tu reći da se Bradfield odlično uklapa u čitav koncept ovog albuma, koji kao da se nadovezuje na neke od najvažnijih trenutaka MSP albuma Rewind the Film iz 2013., koji se također osvrće na osiromašenje Walesa nakon propasti rudarske industrije, kao i na ulogu žena u velikom rudarskom štrajku, što je inače tema sljedeće pjesme na Every Valley.
They Gave Me a Lamp, u suradnji sa ženskom grupom Haiku Salut, prikazuje kako su žene postale aktivne oko štrajka i osvijestile svoju političku snagu, preispitujući pritom rodne uloge i kako su se još jednom u povijesti pokazale ravnopravnim akterima radničkog pokreta. Uz Progress i All out, izdvojio bih i ovu među najvažnijim pjesmama na albumu.
Vjerojatno najsmirenija pjesma na albumu je dvojezična You + Me, pjevana na velškom i engleskom jeziku. Velški dio pjeva Lisa Jên Brown, a engleski pjeva sam J. Willgoose, Esq., prvi put ikada za PSB. Pjesma je to o snazi zajedništva — prvenstveno klasnog, s obzirom na kontekst, ali možda i ljubavničkog, na što pjesma svakako asocira ako je izvadimo iz konteksta. U klasnom smislu, tu se radi o zajedništvu među radnicima bez obzira na razlike kao što su npr. spol i rod (muško-ženski vokali) ili etnička pripadnost (velški i engleski jezik).
Album zatvara s pjesmama Mother of the Village i Take Me Home. Prva prikazuje današnju situaciju u Južnom Walesu, gdje rudarske industrije više nema i neće se vratiti, a naselje je zamrlo, ako ne i “umrlo”, jer jama je bila “mother of the village”. Take Me Home je suradnja sa zborom Beaufort Male Choir, koja u nostalgičnom tonu priziva sjećanje na sve rečeno.
Album je sniman na licu mjesta, u Južnom Walesu, a veći dio albuma je snimljen u prostorijama nekadašnjeg radničkog instituta u gradiću Ebbw Vale. Tako je osim raznih suradnji s profesionalnim glazbenicima bitno spomenuti i suradnju s lokalnim ljudima, pošto su za potrebe istraživanja teme albuma PSB intervjuirali lokalce i razne od tih snimki završile su kao govorni semplovi kroz album. Slažući tako nove i arhivske govorne semplove, tekstovi PSB-a su u većini slučajeva vrlo interesantni found poetry i ready-made kolaži.
Sve u svemu jako dobar album koji postaje sve bolji što ga se više sluša. Dobra je i ravnoteža između nostalgije i naprednjaštva, a iznenađuje uvođenjem živog pjevanja, koje nije uopće loše ispalo.
Ako bi vas zanimalo vidjeti i poslušati Public Service Broadcasting i uživo, nabavite si karte što prije, ako već niste, jer za koji dan sviraju u zagrebačkoj Tvornici kulture, točnije u utorak 14. studenog. Na InMusicu su PSB već bili odlični, ali očekujem da će na samostalnom koncertu biti još bolji.