Od rudarskog štrajka 1984. do Brexita, potonji je u velikoj mjeri rezultat divljačkog gašenja industrija i dugogodišnjeg zanemarivanja lokalnih zajednica. Razgovarao je s nama J. Willgoose, Esq. iz grupe Public Service Broadcasting
Razgovarao: Franko Burolo
U utorak 14. studenog 2017. zagrebačka je Tvornica ugostila mlad britanski bend Public Service Broadcasting. Pregrađen veliki pogon Tvornice bio je dupkom pun, iz čega se vidi da ova grupa i u Zagrebu već ima nezanemariv broj slušatelja, i to raznih dobnih skupina. Prije koncerta, a poslije tonskih proba, dok u Tvornici još nije bilo nikoga osim bendova i osoblja (nastupala je i domaća predgrupa Nellcote), sa mnom je osnivač PSB-a J. Willgoose, Esq. porazgovarao o gašenju industrija i Walesu, o velikom rudarskom štrajku u UK-u 1984.-85. i njegovom utjecaju na današnju situaciju u UK-u i na „Brexit”, o pjevanju, o Manicsima i raznim drugim temama vezanima za zadnji album PSB-a – Every Valley, o kojem smo i mi već pisali i koji su svojim nastupom u Tvornici promovirali i pred hrvatskom publikom.
Franko Burolo (FB): Zdravo, J! Kako si večeras?
J. Willgoose, Esq. (J): Jako dobro, hvala!
FB: Kako se osjećaš pred još jednim nastupom u Zagrebu?
J: Pa uzbuđeno, jer to je… Mislim, bili smo tu na InMusicu, ali ovo je naš prvi samostalan nastup u Hrvatskoj, u svakom slučaju. Tako da da… Uzbuđen sam. Ne znamo stvarno što možemo očekivati pa ćemo vidjeti.
FB: Bio sam slučajno na vašem nastupu na InMusicu i bio sam pozitivno osupnut, bilo je odlično pa očekujem da ćete biti još bolji sada kad imate svoj samostalni natup.
J: OK, pa… haha… vidjet ćemo, vidjet ćemo… Nadam se da će publika biti jednako pozitivna kao i onu noć, jer to je bilo sjajno.
FB: Razgovarajmo o vašem zadnjem albumu, Every Valley. On govori o problemu koji je zapravo međunarodan. U Hrvatskoj se također možemo poistovjetiti s ovom pričom, jer mnoge su industrije i kod nas ugašene tijekom osamdesetih i devedesetih, što je uzrokovalo brojne “smrti naselja”. Kako to da ste izabrali upravo Južni Wales da biste progovorili o tome?
J: Znao sam da želim napraviti album o rudarstvu i o industrijskoj baštini, na neki način. Što sam više istraživao, to sam više počeo razmišljati da je album jednako toliko i o zajednici, koliko i o robi. Zato sam počeo razmatrati zajednice u kojima bi to bilo najzanimljivije ili u kojima bi bilo najproduktivnije smjestiti album. Mislim da me dosta stvari privuklo Južnom Walesu. Tu je čvrstoća tamošnjih zajednica, mislim da su oni bili najodlučniji tijekom štrajka [1984-85], u smislu da je najmanje ljudi odlazilo ravno na posao, pa očito ima nešto posebno u vezi tog područja. Onda je tu i njegova geografija, nešto je vrlo privlačno u dramatičnoj prirodi tog okruženja i kako su te prekrasne doline, tako reć… opustošene – mislim da je ta riječ upotrebljena u jednoj od pjesama. Dakle, imate taj neki kontrast između lijepe prirode, ali i ružne strane čovjeka i industrije koja kvari okolinu. Ali i sam zvuk, također. Znaš, volim taj glas, velški naglasak je vrlo prepoznatljiv i vrlo je pjevan i prilično glazben sam po sebi. Onda su tu i velški muški zborovi, što je jedna vrlo tipična velška tradicija.
Dakle, radi se o čitavom nizu faktora, zapravo, i… Ne znam, ne može se uvijek sve racionalno ni objasniti, nego nešto u vezi toga… jednostavno kao da sam pomislio: „da, to će biti to!”
FB: Spomenuo si štrajk, što nas vodi mom sljedećem pitanju. Moje mišljenje je da All Out i They Gave Me a Lamp ostavljaju dojam da su centralne pjesme čitavog albuma, kao da je sve na albumu vezano za te dvije pjesme. U prvoj se radi o velikom štrajku 1984.–1985., a u drugoj o ženskom sudjelovanju u njemu. Možeš li nam reći nešto o utjecaju i naslijeđu ovoga štrajka u UK-u, a možda i međunarodno, do danas?
J: U UK-u su prisutne brojne posljedice toga štrajka, čini mi se. U zajednicama u kojima se on odvijao, još uvijek postoje sve vrste problema. Nije to bilo neko razumno ili praktično gašenje industrije, to je učinjeno na namjerno divljački način, smatram, od strane vlade u pokušaju da slomi snagu sindikatâ. Radilo se u jednakoj mjeri o tome koliko i o jeftinijim sirovinama iz inozemstva. Dakle, u UK-u postoje mnogi krajevi koji se još uvijek bore, koji su još uvijek oštećeni, još uvijek pogođeni siromaštvom, nedostatkom prilika… Znaš, sve ono što bi se i očekivalo kad glavna industrija nestane. I mnoga ogorčenja koja vriju. Ogorčenje prema vladi, ali i ogorčenja koja se mogu vrlo lako okrenuti protiv drugih ljudi općenito. Tako je počela prodirati neka vrsta populističke poruke, koja pokušava preuzeti one tradicionalno ljevičarske glasove, čini mi se, i pomaknuti ih dalje u desno. I to dovede do jedne od najvećih političkih odluka u nedavnoj europskoj povijesti, do izglasavanja napuštanja Europske unije. Te mi se dvije stvari čine nevjerojatno povezanima. Jednostavno se čini kao posljedica onakvog desetkovanja industrije iz sredine osamdesetih i zapuštenih zajednica, kao i financijskog kraha iz 2007. i 2008. godine. Ono, kao da je ovo što se dogodilo gotovo deset godina kasnije bilo… rezultat kombinacije onoga što se već ranije dogodilo.
FB: Možeš li još malo prokomentirati vezu između velikog štrajka osamdesetih i Brexita?
J: Pa, tamo gdje smo snimili album, snimili smo ga u Ebbw Valeu, što je područje Južnog Walesa koje je nekad imalo najveću industriju čelika u Europi, koja je zatvorena u ranim devedesetima. Tamo nema mnogo imigranata, nema mnogo ljudi iz EU, nema niti mnogo ljudi koji su došli izvan EU. Nema obilja, nema baš nekih prilika, ima puno mladih ljudi koji baš i nemaju što raditi. Ima i mnogo ljudi koji bi, pretpostavljam, bili zaposleni u rudarskoj industriji, koji nemaju karijeru koja bi im bila na raspolaganju, nemaju stabilnost i nemaju relativno blagostanje pouzdanog posla s pristojnom mirovinom, na kraju krajeva.
Dakle, ono što mi se čini da se tamo dogodilo je… Vrlo je ironično, zapravo. EU fondovi za Ebbw Vale su među najvišima u zemlji. Kad je došlo do referenduma, Ebbw Vale je imao više-manje najveći postotak glasača za napuštanje EU. Pa imate ljude koji na vijestima daju izjave kao: „Što su oni ikad učinili za nas?”, a stoje kraj znaka koji kaže: „Ova cesta je financirana sredstvima Fonda za razvoj EU.”
To je kada dođete u zajednicu na području zemlje na kojem se stanovništvo osjeća zanemareno i napušteno, razočarano i obespravljeno od politike svih vrsta, ne samo od ljevice ili desnice. Pa tako to završi kad im se ponudi grub izbor, uzmi ili ostavi, da bace kocku, takoreć. Čini mi se da su iz očaja, kao i zbog nedostatka bilo kakve realne investicije u status quo, jednostavno rekli: „Dogovoreno! Bacit ćemo kocku!” A strašna je ironija toga što će to samo pogoršati situaciju. Neće im pomoći. Jedini ljudi kojima će Brexit pomoći su bogataši, desničari, zagovornici slobodnog tržišta, ljudi koji samo žele slobodnu trgovinu i ne žele nikakva prava radnika, zaposlenja, nikakvo zastupanje…To je samo još jedan korak unazad, zapravo.
FB: Ali, prema tvome mišljenju, radi se u osnovi o ogorčenju prema vlastima, više nego o ksenofobiji?
J: Mislim da je vjerojatno oboje. Radi se o nepovjerenju prema vladi koja je pokušala prodati liniju ostajanja, znaš, pokušavali su reći da je to za dobro naroda, dok ovi ljudi ne mogu vidjeti nikakve osobito pozitivne učinke gospodarstva ili gospodarskog rasta. Oni nisu bili u Londonu da bi osjetili koristi buma. Na neki način, London je neprestano u bumu, zapravo. A istovremeno, kad su ljudi ogorčeni i napušteni vrlo lako ih mogu manipulirati cinični populistički političari kao [Nigel] Farage, i kao [Boris] Johnson, i kao [Michael] Gove, i kao svi najgori likovi Brexita; lako ih manipuliraju i desničarske novine, koje su pretežno u vlasništvu ljudi koji su smješteni izvan UK-a iz poreznih razloga i koje doprinose jedino u isticanju imigranata kao uzroka svih problema, što oni realno nisu. Studije i studije pokazuju da imigranti daleko više doprinose UK-u, nego što iznose iz njega.
FB: Još jedna stvar, ovaj put estetske prirode, je pjevanje na albumu. Ovo je vaš prvi album na kojem čujemo pjevanje.
J: Ne, ne! Ima nešto pjevanja na The Race for Space, taj počinje s pjevanjem, sa zborom, i na Valentini nam Smoke Fairies pjevaju, također. Dakle, ono, već smo se na neki način sasvim polako i kretali u tome smjeru, svejedno. Da. Ali očito, ima više toga na ovome albumu.
FB: Da, i bilo je to ugodno iznenađenje, zapravo. Zvuči bolje, nego što bih to ranije očekivao. Ali htio sam te pitati i o tvome pjevanju na ovom albumu, što je totalno nova stvar.
J: Da, nisam uživao u tome…
FB: Nisi? Haha…
J: Ne… Učinio sam to iz nužde, zapravo. Učinio sam to jer smo imali tu pjesmu koju stvarno, stvarno volim i mislim da mi je to omiljena na albumu. I imao sam Lisu iz 9Bacha, ona je nevjerojatna pjevačica, odradila je odličan posao kad je prevela riječi. Stvarno sam je želio na albumu i stvarno sam želio nešto velškog jezika na albumu. I osoba koju sam imao na umu da pjeva s njom, i koja je ranije rekla „da”, u biti, kasnije se prestala javljati na telefon, i ja sam si mislio: „O, Bože! Dakle, šta ćemo sad?!”, kužiš. Haha…
FB: Tko je to bio? Ako nam smiješ reći…
J: A, ne, ne… Profesionalna diskrecija.
FB: OK, nema problema! Hahaha…
J: Iii…. Da. I tako sam jednoga dana putovao kući podzemnom, i odjednom sam pomislio: „Zašto ne bih to jednostavno ja učinio?”. Znaš, nemam baš dobar glas, ne pjevam baš sjajno, ne uživam u tome, ali barem će to na taj način biti učinjeno. Završit će na albumu. Isto zato što se tu ne radi samo o zamišljenom bivanju usred zajednice, među svim tim vanjskim silama koje djeluju, bila je to i prilično osobna stvar, u smislu nečega što se tiče i mene, također. Pa je bilo: „Ako ćeš ikada pjevati na nekoj stvari, to je onda na ovoj.”. A i znao sam da će ionako Lisa nositi pjesmu. Ono, hvatam se za njen skut, stvarno. Pogotovo u zadnjem refrenu, to je kao da sam ja ovdje, a Lisa kao da je… daleko prema zalasku sunca.
Uglavnom, jednostavno mi se previše sviđa ta pjesma da bih odustao od nje, a htio sam i Lisu na albumu pa ono…
FB: Ali ne zvuči uopće loše, u svakom slučaju… Ispalo je prilično dobro.
J: Da… Pa čini mi se da krhkost, neiskustvo i nedostatak samopouzdanja u mom pjevanju zapravo čak i odgovaraju toj pjesmi. Ne zvuči samouvjereno, a to se zapravo slaže s porukom pjesme, s krhkošću u njenoj suštini.
FB: Hoćeš li je pjevati večeras?
J: Ne, jer nije ona s nama pa… Ustvari, tu pjesmu pjevamo samo kad je Lisa s nama, jer je prevažna za izvedbu za staviti je na snimku.
FB: Dakle, nećemo moći čuti niti pjesmu Turn No More, koju ste napravili s Jamesom Deanom Bradfieldom?
J: Ne. Ne, opet zato što to previše nosi pjesmu. To je toliko važan sastojak. Prepustiti kompjuteru da to obavi, to nije to. Jednom smo napravili tako, bilo je OK, ali… to nije bilo to. Ali tu su stvari kao Progress i They Gave Me a Lamp, gdje to nije toliko presudno… Ono, motiv je uvijek važan, ali za živo pjevanje u njima nije toliko presudno ako nedostaje prilikom nastupa kao za centralnu vokalnu izvedbu, ono je tu više kao još jedan instrument, recimo. I nije to do ljudi koji pjevaju na tim stvarima, radi se samo o načinu na koji su pjesme strukturirane. Uostalom, Progress je stvar o mehanizaciji i automatizaciji pa je puštanje Tracyanne sa snimke zapravo još jedan zgodan sloj ironije.
FB: Da, to je to što sam ranije mislio – ovaj put je pjevanje drugačije, nego što je bilo na Valentini ili na The Race for Space uopće.
J: Da, manje teksturalno, a više… centralno, recimo. Osobito na te dvije pjesme.
FB: Pošto i sam volim Manic Street Preachers, morao sam primijetiti da vaš album Every Valley ima neke dodirne točke s Rewind the Film Manic Street Preachersa, ima tu priču o umirućim naseljima, ženskom sudjelovanju u štrajkovima itd… Možete li to prokomentirati? Je li to bio nekakav izravan utjecaj? Surađivali ste i s Jamesom Deanom Bradfieldom pa…
J: Mislim da je uvijek prisutan neki utjecaj na svemu što smo napravili, jer oni su jako važan bend za mene. Toliko važan da će oni uvijek biti prisutni negdje u pozadini. Mislim… Ono, znam Rewind the Film, poslušao sam ga. Nisam toliko gravitirao na njega kao na, recimo, Futurology – taj bi bio mnogo više u mom pravcu. Dakle, mislim da je morao [Rewind the Film] donekle utjecati na nas i sigurno ne bih isključio da su neke dodirne točke eksplicitnije, nego se to meni ranije činilo. Ali to nije bilo svjesno, pretpostavljam. Još jedan od razloga za odabir Južnog Walesa je bio razmišljanje da bih mogao možda pitati Jamesa da napravi nešto s nama, znaš. Jer raditi s tako nekim bilo bi naprosto jako uzbudljivo.
FB: Je li bilo?
J: Bilo je, da. Bilo je zastrašujuće, jasno. On je nevjerojatan glazbenik, s takvim pedigreom… Jako je inteligentan. I ima tu vatru u sebi, još uvijek. Vrlo je strastven i oštar intelekt. Zato sam bio preplašen u određenoj mjeri, ali također on nije nimalo umišljen i ne pravi se važan, Mislim da James Dean Bradfield mrzi te stvari, on to mrzi. Tako da je to… ma jednostavno radimo zajedno na glazbi i učinimo nešto što funkcionira i s čime oboje možemo biti zadovoljni. I mislim da sam se morao dobro potruditi da zaboravim da je to James Dean Bradfield i da jednostavno radim s njim kao jednakim – čudno je to, jer mu nisam jednak. Znaš ono, ja sam sasvim tu dolje, a on je skroz tamo gore. Ali kad bi me čuo da to govorim, jako bi se naljutio. Hahaha…
On je stvarno dobar tip i bio je iznimno velikodušan i od velike podrške. Tako da da, mnogo mu dugujemo.
FB: Još jedna stvar koja je vrlo važna u vašim nastupima, zapravo, jer je ne vidimo dok slušamo ploču, ali na vašim koncertima postoji i video performans, koji je vrlo važan dio vaše estetike. To vam je zapravo četvrti član benda. Možeš li to prokomentirati?
J: Da, to je jako važno. Mislim… Mi se mnogo trudimo kod izrade glazbe, jer ona je najčvršći mogući temelj za lajv nastupe. Nemam dojam da naši lajv nastupi ne funkcioniraju bez vizuala i ponekad ih moramo tako i napraviti. Kad sviramo na festivalima u popodnevnim satima i nema ekrana, na primjer, jer znaš, projektori ne rade uz sunce pa se moramo prilagoditi i jednostavno odsvirati. I opet funkcionira i ljudi svejedno reagiraju pretežno pozitivno na to. Dakle, glazba je uvijek iznad svega ostalog – najvažniji faktor, ali mislim da video svakako pomaže, pogotovo kod apstraktnijih stvari, kao što je Every Valley. Pomaže u davanju dodatnog konteksta glazbi i u davanju ljudima nekakve ideje o tome što pokušavate reći, i vrlo je učinkovit način komunikacije. Naravno, kad ga imamo, video je vrlo važan dio nastupa i mislim da mnogo doprinosi. Potencijalno može malo oduzeti od atmosfere, jer neki su ljudi jednostavno takvi pred bilo kakvim pokretnim slikama, da se toliko fokusiraju na njih da u određenoj mjeri gotovo i zaborave da se glazba događa. Ali onda imate i takve nastupe, kao onaj na festivalu InMusic, gdje to ipak nije slučaj i ljudi si jednostavno uzmu sve skupa kao jedan veliki cjeloviti „udar”, rekao bih, bez da se previše fokusiraju samo na jedan određen element nastupa. Dobro je i zato što mi dopušta da ne budem frontmen, jer ja nisam frontmen.
FB: Da, to je jedan razloga zašto sam te pitao za komentar o tome, jer koristite mnogo elektronike, a elektronska glazba obično nije sama po sebi toliko „izvedbena“ kao gitarska glazba. Ako se samo svira iza mašinerije, to nema isti efekt na publiku kao i kada netko „frontmenira“ u kakvom tradicionalnijem gitarskom bendu. Stoga je možda potrebno imati nešto kao efikasnu vizualu, i smatram da vi to sjajno radite.
J: O, hvala! Pa da, mislim da definitivno pomaže. Sviramo mi neke elektronske elemente, ali čak i onda dajemo sve od sebe da učinimo to… muzički privlačnim, tj. da bude očito koji zvuk odakle dolazi. Uvijek imamo i žive bubnjeve, koji se također mogu gledati. To je elektronska glazba, ali prezentirana na zanimljiv način.
FB: Kad sam vas prvi put vidio uživo, svidjelo mi se što mi se činilo da ste mnogo komunicirali međusobno i s publikom.
J: Da, i to je dio priče. Znaš, ako se sve svodi samo na pritiskanje tipki i tako to, ja nekako… ne znam, nije mi to to. Haha…
FB: U redu, to je otprilike to. Hvala ti puno!
J: Kul! Hvala tebi!
