Još jedni izbori su proši i dojmovi se pomalo sliježu, vlasti se konsolidiraju, oduševljenja i razočarenja splašnjavaju, glave se, nadam se, polako trijezne i konačno se vraća vrijeme u kojem se kritike mogu iznositi bez da ih se doživljava dijelom bilo čije predizborne kampanje. Naravno, nisam glasao. Ne, niti za Možemo!. Zašto ne Možemo!? Objasnit ću…
Dio priče je svakako i uobičajena anarhistička i slobodarska kritika izborne i predstavničke „demokracije” uopće, ali ima u slučaju „Možemo!” još toga na što bih se ovom prilikom htio posebno osvrnuti.
Ime ipak jest znak
Ime stranke je zapravo slogan: „Možemo!”, sastavljen od jedne jedine riječi, i to od glagola u prezentu prvog lica množine i uskličnika. Gramatička nezgodnost situacije u kojoj konjugiran glagol postaje ime, a time i imenica, mene osobno čak i zabavlja, jer dopušta nezgrapne deklinacije, kao npr. „vijećnik Možema!” ili „pristupiti Možemu!”. Ali mimo pjesničko-lingvističke zabavljenosti, što nam ovo ime komunicira?
Kao prvo, punim službenim imenom, prema statutu same stranke, stranka se zove „Možemo! – politička platforma”. Iz toga odmah vidimo da se vjerojatno ipak ne radi o pjesničkoj domišljatosti, nego prije o svojevrsnom jezičnom nemaru, jer svatko vičan hrvatskom jeziku primijetit će da bi ispravna sintaksa punog imena bila „Politička platforma ‘Možemo!’”. Ali uz to vidimo još i da se radi o imenu političke stranke koje je potpuno lišeno bilo kakve konkretne političke odrednice, ni pozicijske ni klasne ni programatske ni strateško-taktičke ni vizijske – nikakve odrednice tu nema. „Možemo!”, ali što? I tko je uopće „Mi” koje to govori? „Politička platforma” za što? Ime ne sugerira ništa.
Ovakvo imenovanje stranaka je zapravo dosta tipično za Hrvatsku zadnjih godina, u kojima smo vidjeli niz stranaka čije ime ne sugerira nikakvu konkretnu političku odrednicu: Živi zid, Most, Pametno, Fokus, Stranka s imenom i prezimenom i sl. Relativna popularnost takvog „apolitičnog” političkog angažmana je pak logična posljedica dugogodišnje prevlasti političkih stranaka koje očito ne predstavljaju ono što u svojim imenima sugeriraju. Dva naj(ne)slavnija primjera su, svakako, vrlo slaba demokratičnost HDZ-a i davnih godina napuštena socijaldemokracija SDP-a. Na valu nezadovoljstva ovim strankama nastaju nove stranke, među kojima veću popularnost češće stiču one koje izbjegavaju pobliže se politički izjasniti. To je val na kojem još uvijek surfa i Možemo!.
Izbjegavanje jasne političke odrednice ima dvije osnovne prednosti za stranku koja tek stupa na političku scenu. Kao prvo, omogućava joj da se oko nje grupiraju glasači čak i suprotstavljenih političkih uvjerenja i identiteta – ako su javna lica stranke dovoljno simpatična ili karizmatična, svatko će potencijalno u njima prepoznati „svoje”. I kao drugo, politička neodređenost istovremeno oslobađa stranku od političke odgovornosti prema svim tim različitim glasačima: ako iznevjere svoje glasače socijaldemokratske orijentacije – oni nikad nisu ni bili socijaldemokratska stanka, ako iznevjere one konzervativne orijentacije – nisu nikad bili ni konzervativna stranka. Ova je strategija do sada lučila uglavnom kratkoročan ili djelomičan uspjeh u Hrvatskoj, ali Možemo! je friško osvojilo toliko visoku političku poziciju u zemlji kao što je mjesto Gradonačelnika Grada Zagreba pa će biti zanimljivo vidjeti koliko će njihova popularnost još dugo potrajati i kako će se razvijati.
Mnogi će prigovoriti ovdje da se Možemo! sa svojim partnerima ipak prezentiralo kao „zeleno-lijeva koalicija”. To je djelomično točno, jer istovremeno su Tomislava Tomaševića komentatori hvalili na račun izbjegavanja političkog deklariranja. Je li takva strategija bila dobra ili loša i zašto – nije predmet ovog teksta, ali ostaje činjenica barem djelomične deklarativne „neutralnosti”, ako ne cijele koalicije, onda sigurno barem Možema! kao samostalne stranke.
Konačno, apolitičnost je ionako nemoguća, pogotovo, očito, na području javnog i eksplicitno političkog djelovanja. Isto je tako nemoguća i potpuna neodređenost ma kakvog odabira imena političke stranke, jer zapravo se uvijek nešto može iz njega iščitati. „Možemo!” tako npr. neodoljivo podsjeća na Obamin slogan: „Yes, we can!” Obamina se kandidatura također svojevremeno prezentirala kao ljevičarska, što je, uostalom, bio slučaj s više-manje svakim kandidatom Demokratske stranke za mjesto predsjednika SAD-a barem još od Kennedyja, ako ne i ranije. Povijest pokazuje koliko se bilo koji od tih kandidata i predsjednika dokazao kao nositelj navodno velikih promjena – i niti Obama nije nikakva iznimka. „Yes, we can!”, ili hrvatski: „[Da,] Možemo!”, asocira, dakle, na snažnu demagogiju praćenu mlakim liberalnim umjerenjaštvom sa svrhom održavanja (suštine) postojećeg stanja. Ne radi se o neutralnosti prema podjeli na lijeve i desne političke pozicije, nego o neutralizaciji ljevice kroz asimilaciju u status quo.
Prigovorit će mi se i da su unatoč svemu tome sadržaji koje Možemo! do sada izražava u svojim kampanjama također lijeve orijentacije. Možemo se svakako složiti da Možemo! koristi neke od ključnih riječi koje u Hrvatskoj više-manje asociraju na ljevicu. Ali realno, i to je zapravo samo pitanje perspektive.
Perspektive
(„…pijanih noći, perspektive izriganih jutara”, Niet)
Ako ime „Možemo!” ne sugerira sasvim jasno ništa osim što asocira na Obaminu prvu predizbornu kampanju, onda imena nekih od Možemovih koalicijskih partnera služe kao nekakav orijentir prema kojem ih se u hrvatskom javnom diskursu smjestilo na ljevicu. No, u javnom prostoru kao što je Republika Hrvatska, gdje se glavnina političkog diskursa vodi na relaciji između varijanti konzervativaca, apologeta ustaštva i liberalnog poduzetništva, etiketa „ljevice” može biti vrlo varljiva.
Nakon raspada Jugoslavije mejnstrim politički spektar se u Hrvatskoj, u bivšoj Jugoslaviji i u Svijetu (nakon pada Berlinskog zida) pomaknuo drastično udesno i nastavio u tome smjeru i još uvijek taj trend zapravo nije stao. U takvom se ambijentu Milanovićev SDP smatrao ljevicom, Pernarov i Sinčićev Živi zid pa čak i ono kratkotrajno Pametno (sjećamo li ih se još uvijek?) su također povremeno bili trpani na ljevicu. Jasno je da se u takvom ambijentu čak i sam spomen npr. zaštite radničkih i ljudskih prava smatra već „ekstremno” lijevim. Stvar je, dakle, perspektive, a mejnstrim perspektiva je pomaknuta daleko udesno.
Podsjetimo se, stoga, da se autentična ljevica očituje u osporavanju institucija građanskog društva u ime nekog priželjkivanog naprednijeg i boljeg društva koje bi ga zamijenilo. Međutim, Možemove kritike npr. u Zagrebu tipično nisu bile usmjerene na instituciju gradskog vijeća i njegove strukture, nego tek na njegov stranački sastav; nisu bile usmjerene na instituciju gradonačelnika, nego tek na osobu koja je tu funkciju izvršavala. Možemova retorika nije nikada zaista bila usmjerena osporavanju, nego osvajanju ovih institucija.
Na zadnjim je parlamentarnim izborima u Hrvatskoj Možemo! još uvijek nastupalo u koaliciji, između ostalih, i s Radničkom frontom, možda i jedinom političkom strankom u Hrvatskoj koja se, barem u nekoj od svojih faza, osvrnula i izrazila kritiku samih institucija i pokušala unutar njih djelovati na koliko-toliko strukturalno drugačiji način (npr. s rotacijom mnogo kraćih mandata u gradskom vijeću). Ta je činjenica digla dovoljno kontroverze među “dobromislećim” hrvatima, željnim glasovanja za „promjene”, ali ne „takve” promjene, da su iz Možema! na zadnjim lokalnim izborima, samo godinu dana nakon parlamentarnih, odlučili isključiti RF iz svoje koalicije, iako se javna retorika RF-a u međuvremenu ublažila.
Radnička fronta je, doduše, nastala iz relativno radikalnih krugova, vezanih za lijeve ambijente unutar pokretâ koji su u Hrvatskoj živo klijali između 2008. i 2010. godine, ali ono što je ova stranka efektivno predstavljala sa svojih zadnjih par izlazaka na izbore je, zapravo, ono što je SDP cijelo vrijeme trebao biti, a već jako dugo nije – socijaldemokracija. RF je unatoč tome bila najuvjerljivije lijeva stranka tzv. „zeleno-lijeve koalicije” i vjerojatno jedina koja je unutar koalicije zadržala vlastiti identitet; sve su ostale članice koalicije u javnoj svijesti efektivno pretočene u Možemo! – Nova ljevica i Orah se rijetko spominju samostalno, a Zagreb je naš i Za grad su tek još dva slogana onih koji „mogu!”. Izostanak asimilacije bi, uostalom, vrlo lako mogao biti i jedan od razloga za njihovo isključivanje iz koalicije, ali to bi u svakom slučaju bio manje značajan razlog od činjenice da su, čak i tako razvodnjeni, još uvijek jednostavno odudarali kao „preradikalni” za Možemo! i partnere i time im „kvarili” imidž među prosječnim hrvatima.
Koalicije se u pravilu uspostavljaju iz neke uzajamne koristi, ali kako zadnji lokalni izbori pokazuju, koalicija s Radničkom frontom poslužila je Možemovoj svrsi daleko više nego što je to obratno bio slučaj. Kad je Možemo! ušlo u koaliciju s Radničkom frontom, približilo se lijevim glasačima; kada je izbacilo RF iz koalicije, približilo se desnim glasačima. (Da, desnima. Tzv. „centar”, tj. održavanje stanja onakvim kakvo ono već jest – to je školska definicija konzervativne desnice.) I ta se strategija pokazala uspješnom, pogotovo u Zagrebu, ali i drugdje po Hrvatskoj – u Pazinu su npr. također osvojili gradonačelničko mjesto, ali ne i većinu u gradskom vijeću.
Možemovo poslijeizborno koaliranje s SDP-om u konačnici ukazuje na njihove realne političke pozicije. Potvrdu za to daje i sam lider Tomislav Tomašević: „Budući da su programi [Možema! i SDP-a] podudarni, tu ne očekujemo probleme.” Možemov program je, dakle, podudaran s programom SDP-a. Pitanje se nameće samo od sebe: koja je onda bila svrha pokretanja nove stranke i odvojenog nastupa na izborima?
Ako je Radnička fronta ublažavanjem svojih početnih političkih pozicija došla do pozicioniranja na kojem bi SDP trebao biti, Možemo! je osvajanjem vlasti zauzelo pozicije na kojima SDP cijelo vrijeme jest, a to je osjetno desnije od socijaldemokracije. Nije li upravo zato SDP i izgubio na popularnosti? Nisu li upravo zato ljudi tražili alternative SDP-u?
Ništa novo pod suncem, dakle. Da sam podržavao SDP-u podudarne programe, glasao bih valjda za SDP. Ali nisam ni jedno ni drugo.
Zato ne Možemo!.