Piše: Franko Burolo
Roman Eclipse za koji je autor pretenciozno proglasio: „This is not a post-holocaust novel. Nor is this a novel about nuclear war. It may well be that this is a pre-holocaust novel.”, prvi je nastavak istoimene trilogije, poznate i pod naslovom A Song Called Youth. Citirana autorova opaska na početku knjige, prije početka romana, signalizira da se zapravo vrlo vjerojatno jednostavno radi o postapokaliptičnom romanu, kao što više-manje i jest slučaj, dok odabir pojma holokausta, umjesto već uvriježenog pojma apokalipse za tu vrstu fikcije, odmah najavljuje razinu političke patetike romana – razinu koja, nažalost, nadilazi moj ukus. Međutim, „ne sudi knjigu po koricama”, kažu pa sam knjigu, nakon puno vremena, konačno i uspio pročitati do kraja. Dojmovi?
Moram odmah priznati da roman, barem na prelazu između prologa i prvog poglavlja, ima jako lijep, majstorski početak. Zadnja scena prologa se glatko i bez prekida nadovezuje na prvu scenu prvog poglavlja, u kojem vidimo kako se Smoke, jedan od raznih protagonista, sprijateljuje s vranom u razrušenom Amsterdamu. Takav me početak naveo da mi se roman odmah na prvu svidi i da želim vjerovati da će biti dobar i do kraja. Međutim, što sam više napredovao kroz roman, ovo je očekivanje bivalo sve više i sve očitije iznevjereno.
Dajem ovdje SPOILER ALERT, za one koji su osjetljivi na to.
Već i prolog nam zapravo odmah daje do znanja da se radi o tipičnom proizvodu američkog uma iz hladnog rata: godina je 2039. i traje 3. svjetski rat između poludjele Velike Rusije, gdje vladaju tzv. „Neo-Com(munists)”, i NATO-a, a glavni front je trenutno u već vrlo porušenoj Europi. U pokušaju da ne bude sve crno-bijelo, u SAD-u postoji organizacija koja ispod paravana privatne sigurnosne korporacije i jedne vrlo konzervativne protestantske crkve zapravo osnažuje svoj ekonomski, vojni i politički utjecaj radi ostvarivanja zasad prikrivenih globalnih neofašističkih ciljeva i vješto koriste ratnu situaciju u te svrhe. Korporacija u pitanju se zove Second Alliance ili kraće SA, što je kratica koja jasno asocira na nacističke dobrovoljce koji su još u ranim tridesetim godinama 20. stoljeća doprinijeli Hitlerovom usponu na vlast. Protiv SA se formirala organizacija pod imenom New Resistance, ili kraće NR. Oni su naši glavni junaci.
Ovakav seting sam po sebi, još bi uvijek mogao imati i potencijala za interesantnu priču, međutim, kad priča uporno vrvi od opravdavanja NATO-a, od patroniziranja radikalnoj ljevici (koja, usput, u ovome romanu ne postoji druga nego marksistička) i općenito od čežnje povratka na staro stanje, kako je bilo prije rata, cijela stvar počne užasno smrditi na reakcionarno.
I ne samo smrditi, nego, kao što smo rekli, roman ima snažnu optimalnu projekciju u prošlost i političan je na nevjerojatno banalan način, toliko da na momente djeluje kao predizborna kampanja kakvog demokratskog kandidata za predsjednika SAD-a. Svi američki liberalni stereotipi su tu. Znamo da SAD-ovci (jer i Argentina je u Americi!) tipično priznaju, ili čak znaju samo za, francuski pokret otpora nacizmu, tzv. „la Résistance” – tako se pokret otpora u ovome romanu zove New Resistance i ima tajno sjedište u Parizu pod fašističkom okupacijom i čak na zastavi imaju pariški slavoluk. Vođa organizacije je izraelac Steinfeld, bivši agent Mossada…. barem službeno je bivši, kako sugerira i sam roman. Marksisti, jedina radikalna ljevica u romanu, iako nije jasno po čemu su točno marksisti, ali tako ih se imenuje, su dobronamjerni, ali zaluđeni radikali čije su inicijative osuđene na propast bez vodstva karizmatičnog i politički umjerenog vođe Steinfelda. A taj vođa je pak toliko mistificiran i idoliziran da se ni stari jugoslavenski partizanski filmovi ne bi posramili s takvim prikazom Tita. Čak je i jedan od heroja NR-a mladi „stari roker”, koji svira gitaru, piše i pjeva u bendu u stilovima druge polovice 20. stoljeća i prezire glazbu svoga doba.
Ironično je i to što se roman malo pogubio i na simboličkoj razini. Napoleonov slavoluk možemo ovom prilikom čak i ostaviti na stranu, jer značajniji primjer mi je kad sam vidio da je alternativni naslov trilogije A Song Called Youth i kad sam vidio da se radi o fašizmu, pomislio sam da je ta „pjesma zvana Mladost”, baš tako formulirano, simbol upravo fašizma, zbog asocijacije s talijanskom fašističkom himnom „Giovinezza”. Ispalo je da ne… „Pjesma zvana Mladost” je u ovom romanu vrlo nezgrapno i kičasto ispala simbol navodno otpora fašizmu… 😅
I konačno, šablona po kojoj je roman pisan, po n-ti put u američkoj fantastičnoj fikciji, podsjeća na Gospodara prstenova. Svojevremeno je Philip K. Dick u svome predgovoru za Jeterov roman Dr. Adder lamentirao da se u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća SF svodio pretežno na klonove „Hobit romana”, kako ih je nazvao, koji su cijeli žanr pretvorili u sprdnju. Jeterov je roman bio dah svježeg zraka, koji se u takvom ambijentu, nažalost, nije uopće smatrao objavljivim, do pojave cyberpunka. Čini se da Shirleyjev Eclipse predstavlja kategoriju „klonova Hobit romana” u cyberpunku.
Dok sam čitao Eclipse u nekom sam trenutku osvijestio da čitam nešto vrlo slično formiranju „Prstenove družine”, samo što se ona ovdje zove New Resistance. I baš kao što sam nakon toga očekivao, neki su važni likovi pogibali u procesu, ali družina ljudi iz različitih krajeva svijeta, različitih klasa, različitih struka i stupnjeva obrazovanja, raznih političkih uvjerenja i različitih ukusa ipak se okupila kako bi popravila poremećen poredak u svijetu i vratila ga na staro i „dobro” kako je bilo. I na kraju romana, priča nije gotova, nego se najavljuje idući nastavak, od tri.
Da se razumijemo, roman je jako dobro napisan. S obzirom na to da se radi o romanu koji očito propagira liberalne građanske vrijednosti, on je napisan jednim lijepim građanskim jezikom. Kroz sadržaj romana nema preispitivanja samih institucija građanskog društva i njihovih struktura, nije nikada i nigdje sugerirano da su možda upravo one i dovele do trećeg svjetskog rata i do uspona fašizma; romanu, naime, ne pada ni u jednom momentu na pamet da je fašizam historijski dobio svoju šansu upravo zato da bi zaštitio osnovnu konfiguraciju kapitalističkog uređenja. Ništa od toga! I upravo zato nikakvi estetski eksperimenti nisu bili ovdje ni potrebni. Struktura, forma i stil romana služe afirmaciji ekonomskih i društvenih struktura u kojima su nastali, zato ih nije potrebno niti podrivati.
Fašizam je u prikazu ovoga romana loš utoliko što ugrožava vrijednosti liberalne građanske ideologije, koja nas, prema romanu, jedina može efikasno zaštiti od fašizma. Zlo je došlo kada se od ovih vrijednosti odustalo, bez pravog objašnjenja kako i zašto, jer to za ovakav roman nije ni bitno. Radi se ipak o romanu u kojem su sadržaj, forma i stil potpuno usklađeni i dobro funkcioniraju međusobno. Samo što to nije ni sadržaj ni forma ni stil koji bi vodili, ili se uopće nadali, bilo kakvom napretku, bilo estetskom, bilo političkom.