Shatter (1985–1988)

Piše: Franko Burolo

Naslovnica 2. brojaStripski cyberpunk projekt koji su 1985. godine pokrenuli Peter B. Gillis i Mike Saenz za First Comics – Shatter se smatra jednim od prvih „digitalnih” stripova. Dobio je tu reputaciju na račun činjenice da je prvi komercijalno objavljen strip koji je skoro u potpunosti proizveden direktno na kompjuteru i kompjuterskom printeru. Preciznije, strip je nacrtan i napisan na ranom Apple Macintoshu i Apple LaserWriter printeru, ali boje su kasnije dodavane na print tradicionalnim metodama. Ovaj postupak je skoro dijametralno suprotan od kasnijih praksi, u kojima se skeniraju ručno crtani stripovi radi kompjuterskog bojanja. No što se još ima za reći o Shatteru?

Kao prvo, mislim da je u svakom slučaju dobra ideja da se cyberpunk strip (ili bilo koji drugi medij) proizvodi koristeći tehnologiju kojom se cyberpunk nadahnjuje – ima potencijal da unese jedan dodatan sloj uronjenosti, koji u slučaju računalne grafike u stripovima može biti očitiji za čitatelja, nego što je to slučaj s korištenjem računala za pisanje kratkih priča i romana. No ovaj potencijal u Shatteru nije baš naročito iskorišten. Iako se u paratekstu i metatekstu na sva zvona ističe kako je strip proizveden na računalu, autori su se ipak jako trudili da konačan rezultat izgleda što sličnije ručno crtanom stripu. Time reklamiranje ovog stripa kao kompjuterski proizvedenog, s obzirom na vrijeme u kojem se kao takav pojavio, ima dvostruku ulogu prodaje kurioziteta i opravdavanja povremeno nespretnih grafičkih rezultata uvjetovanih, za današnje pojmove, još primitivnom kompjuterskom grafikom. Radi se očito o ranom pokušaju pravljenja tradicionalnog stripa koristeći se tadašnjom digitalnom tehnologijom, bez ta potonja značajno utječe na krajnji rezultat. I upravo je to vjerojatno njegov najveći nedostatak – iako je strip proizveden koristeći se novim tehnologijama, on ipak ne unosi ništa značajno novo u samu estetiku stripskog medija, čak ni u pogledu distribucije i načina čitanja, pošto se Shatter i dalje distribuirao isključivo u tiskanom obliku, kao i bilo koji drugi strip u to vrijeme. S obzirom na rečeno, nema zapravo ni razloga da ga se tretira drugačije od tradicionalnog stripa.

dvije stranice iz stripa

Radi se o cyberpunk SF stripu ambijentiranom u nekoj nedefiniranoj budućnosti u kojoj, očekivano, korporacije vladaju svijetom i prekarni privremeni rad na određeno vrijeme ili za honorar po zadatku je najčešći, potpuno uobičajen i standardiziran način zaposlenja u gotovo svim industrijama i uslugama, uključujući policiju. Protagonist je i sam na početku stripa policajac, ali uskoro doznajemo da samo povremeno i privremeno radi za policiju, prema kojoj ne gaji naročitu lojalnost, kao ni prema drugim poslovima na koje je kroz život pristajao. Znan je pod nadimkom Shatter, a pravo ime mu je vjerojatno Sadr al-din Morales, mada je i to donekle upitno, pošto i on, kao i mnogi drugi privremeni radnici u tome svijetu, često mijenja identitet, po jedan za svaki posao kojim se povremeno bavi. I to su otprilike jedine konstante kroz ovu seriju stripova.

Kroz 14 brojeva od 1985. do 1988. godine tematika, ugođaj, motivi, osnovna priča itd. stalno se mijenjaju. Autori, koji se također izmjenjuju (tipično za američki „industrijski strip”), naprosto nisu bili u stanju da zadrže fokus na jednoj tematskoj ili narativnoj niti i da je „istraže” i izguraju do kraja. Po završetku serije ostaje dojam da se od početka do kraja nije točno ni znalo što činiti sa Shatterom i njegovim svijetom pa su autori isprobavali razne formule dok konačno nisu digli ruke i odustali. Šteta, jer potencijala u ovome stripu ima puno i na sve strane, ali uporno ostaje neiskorišten ili nerazrađen. Na primjer, potencijal za antikorporativnu i antikapitalističku priču ostaje prisutan kroz cijelu seriju – od neizvjesnosti života u uvjetima privremenog rada, preko ubijanja ljudi radi presađivanja RNA iz mozga, kroz ratove u „Trećem svijetu” i korporativne državne udare u „Prvom svijetu”, sve do kapitalističkih rješenja za zagađenje koja su samo privremeno efikasna, a onda se obiju natrag o glavu kao dugoročno štetna – ali niti jedan od ovih motiva nije razrađen do mjere koju sam postavlja pa svi ovi problemi ostavljaju tek dojam nestašluka, prije nego sistemskog nasilja.

Ni formalni ni stilski ni sadržajni potencijali ovog stripa nisu do kraja razvijeni, a ipak je donekle i zabavan za čitanje. Dodiruje niz zanimljivih ideja i sa svakim dodirom nas ponovno zaintrigira. Njegova najveća boljka su nedomišljenost i nedostatak koncepta, zbog čega u svakom segmentu ostaje nedorečen. Ako vam treba brz i lagan fiks cyberpunk SF-a, u Shatteru ćete ga sigurno pronaći, no ako već poznajete ovaj estetski pravac, vjerojatno se već čitali daleko uspjelija ostvarenja.

slika iz stripa

U svakom slučaju odobravam Shatterov glazbeni ukus. 🙂