Za novi anarhistički manifest protiv rata

U lipnju ove godine u Empoliju održao se 31. kongres Talijanske anarhističke federacije (FAI), na kojem je donesen i apel za novi međunarodni anarhistički manifest protiv rata, koji podržavamo i ovdje prenosimo u cjelovitom prijevodu.

—–

U ovim mjesecima u kojima ukrajinska kriza usmjerava međunarodnu pozornost na dramu rata, nadmoćno se obnavlja aktualnost teme anarhističkog antimilitarizma. Vidimo da već od prije ruske invazije na Ukrajinu od nekih pojedinaca i grupa koji se deklariraju antiautoritarnima, slobodarskima ili anarhističkima pristižu snažne kritike našeg tradicionalnog antimilitarizma. Pažljivo smo čitali takve stavove ovih mjeseci, danas smatramo da moramo razjasniti naše stajalište.

Naša misao ide najprije našim drugaricama i drugarima koji su prije više od jednog stoljeća, pred dramom Prvog svjetskog rata, osjetili potrebu da ustvrde: „Moramo reći vojnicima svih zemalja, koji su uvjereni da se bore za slobodu i pravdu, da će njihovo junaštvo i hrabrost poslužiti tek produljenju mržnje, tiranije i bijede.” (International Anarchist Manifesto against the War, 1915.). Poput Goldman, Berkmana, Malateste, Schapira i ostalih, uvjereni smo u potrebu da se internacionalistički i solidaran glas anarhizma i njegovih principa univerzalnog sestrinstva i bratstva vrati u svom obraćanju svima, tim više što je svijet sve više razdijeljen nacionalnim, etničkim i identitetskim mržnjama.

Rat je na ishodištu sadašnjeg društvenog uređenja, temeljenog na odnosima dominacije, izrabljivanja i ugnjetavanja. Ovo je čvrsta točka za Talijansku anarhističku federaciju (FAI), prisutna u Anarhističkom programu, koji je teorijska podloga naše Federacije: „Ne uviđajući dobrobiti koje su suradnjom i solidarnošću mogle svakoga stići, gledajući u svakoj osobi konkurenta i neprijatelja, dio je čovječanstva pokušao ugrabiti, na štetu ostalih, najveću moguću količinu užitaka. U takvoj borbi naravno da su najjači ili najsretniji morali pobijediti i na razne načine podčiniti i ugnjetavati pobijeđene.”

Zato ostajemo čvrsto na poziciji odbijanja rata i prepoznajemo se u ideji revolucionarnog defetizma. Time podrazumijevamo revolucionarno pozicioniranje pred ratom, tj. pozicioniranje onih koji se bore za poraz vlade i vladajuće klase svoje zemlje, u uvjerenju da se ratovi vode za interese i privilegije tlačitelja i izrabljivača. Početkom 20. stoljeća, a pogotovo tijekom Prvog svjetskog rata, neke su europske vlade optuživale za „defetizam” svaki oblik neslaganja, protivljenja ratu, političkog prosvjeda ili radničke borbe koji bi razbijali nacionalno jedinstvo pred neprijateljem. Defetizam stoga ne prihvaća primirje društvenih borbi koje nameću vlade u vrijeme rata kroz cenzuru, represiju i ratne zakone. Naprotiv, nastavlja borbu protiv vlasti u osobitim uvjetima rata, kako sabotažom rata, tako i poticanjem društvenih borbi. Pozicija defetizma smješta se unutar internacionalističke i revolucionarne perspektive s ciljem izazivanja poraza imperijalizma „svoje” zemlje, i jedna od temeljnih stavki joj je odbijanje potpore jednoj od zaraćenih strana u ratovima među državama ili imperijalnim blokovima.

Trenutno se vode deseci ratova, sa svojim teretom umrlih, razaranja, silovanja, pljačkanja i masovnih egzodusa. Zadnjih petnaest godina kriza sustava svjetske hegemonije temeljene na globalizaciji proizvela je svjetski trend ka autoritarnosti i militarizaciji. Globalizacija kao oblik svjetske dominacije dugo je vremena osiguravala angloameričkom imperijalizmu povlaštenu ulogu u iskorištavanju resursa planeta, uz potporu privilegiranih klasa različitih zemalja. Ulazak Rusije i Kine u Međunarodni monetarni fond i Svjetsku trgovinsku organizaciju pokazao je da sukobi među silama ne dovode u pitanje podjelu društva na klase i različite hijerarhije.

Na kongresu FAI-a u Empoliju u lipnju 2022. podijeljen je jedan sažetak u vezi s razumijevanjem rata u Ukrajini, od kojeg prenosimo ovdje jedan mali ulomak: „U zadnjih deset godina intenziviranje napetosti među državama, trgovački i financijski rat, progresivna djelomična izolacija tržištâ, proširenje sukoba, jednim dijelom posredno, ali sve češće izravno, među svjetskim i regionalnim silama u raznim regijama svijeta – odredili su vrlo različit scenarij. Kapitalistički model koji je u prošlom stoljeću nametnula hegemonija SAD-a je još uvijek horizont unutar kojeg se odvija prijepor među državama, ali svijetom više ne dominira jedna jedina supersila. Sjedinjene Države su izgubile rat u Afganistanu, u Iraku i u Siriji – i u usporedbi s tek malo desetljeća unazad, imaju vrlo ograničen utjecaj u Srednjoj i Južnoj Americi, koje su još donedavno promatrale kao svoje dvorište. Sporazum AUKUS između Australije, UK-a i SAD-a, koji je s odvojenim savezništvom strategiju ovih država preusmjerio prema Pacifiku, naizgled je dovodio u pitanje prisutnost SAD-a u Europi i samu koheziju, ako ne i postojanje NATO-a. Ruska invazija na Ukrajinu stoga spada u proces redefinicije ravnoteže među silama na globalnoj razini.

Kriza hegemonije usko je vezana za krizu sustava vlasti i društvene kohezije, jer s rezanjem socijalnih sigurnosti i slabljenjem mehanizama konsenzusa, s pojavom u mnogim zemljama pokreta različitih oblika i karaktera koji dovode u pitanje vlade i sporazume među vladajućim klasama, upotreba sile postaje glavno sredstvo održavanja vlasti i društvenog uređenja. U tom smislu govorili smo zadnjih godina o rastućoj ulozi vojske u društvu. Pobuna u Bjelorusiji 2020. godine i ustanak u Kazahstanu u siječnju 2022., jasno su ukazali na ozbiljnu krizu konsenzusa unutar sustava pod ruskim vodstvom. U održavanju Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (OUZS) vojska je stekla temeljnu ulogu. Ruska vojna intervencija u Kazahstanu radi gušenja narodnog ustanka u krvi dala je tragičnu demonstraciju te uloge i otvorila je put ka invaziji na Ukrajinu u veljači. I u SAD-u pobune protiv policije, protiv rasističkog nasilja 2020. godine navele su čelnike oružanih snaga da u klimi koja sliči predigri građanskom ratu početkom 2021. osiguraju Bidenovu inauguraciju za predsjednika, kako bi se izbjeglo da Trumpov nasilni suprematizam nepovratno produbi krizu konsenzusa.”

Odgovor na krizu je povećanje vojnih proračuna i jačanje uloge oružanih snaga kod političkog odlučivanja. Kad su mehanizmi ekonomske i političke regulacije izgubili efikasnost za svrhu održavanja hijerarhije među silama i protoka profita prema imperijalističkim metropolama, postalo je potrebno pribjeći ratu kako bi se povratila stara ravnoteža ili definirala nova.

U kontekstu ovog novog svjetskog nereda sve se više pribjegava ratu i vojnim misijama, kako god ih vlade željele nazivati u svojoj propagandi.

Od Ukrajine do Jemena, od zemalja Sehela do Mjanmara, od Afganistana do Tigraja i drugdje, prolazeći kroz sve regije u kojima se vrše genocidi poput onoga nad Kurdima i nad stanovništvom domorodačkog ili afričkog porijekla, sve i svi smo potencijalno pod bombama i prijetnjama razaranjem, represijom i autoritarnim zaokretom. Dobro znamo da se okretna vrata između takozvanih demokracija i takozvanih autokracija mogu kretati vrlo brzo i da ratno stanje ubrzano smanjuje prostor onima koji žele djelovati za društvenu transformaciju. Uvijek dajemo svoju ljudsku solidarnost onima koji pate i riskiraju svoje živote nalazeći se u teškim situacijama, čak i ako imaju ideje i prakse koje su daleke od onih koje mi zagovaramo.

Socijalni anarhizam razbija aktualnu imperijalnu, kapitalističku, nacionalističku i autoritarnu logiku, odbacuje podjele koje granice nameću, a koncept teritorijalne cjelovitosti ili „obrane” neke države ili bilo kakvog entiteta koji to želi biti nam ne pripada jer, povezan s načelom teritorijalnog suvereniteta, na kraju se neizbježno veže za nacionalističke ili mikronacionalističke perspektive. Što god riječ „nacija” značila, ona krije podjelu na izrabljene i izrabljivače, na ugnjetavane i ugnjetavače.

Ponavljamo našu neopozivu i nedvosmislenu osudu Putinovog režima i njegove kriminalne invazije na Ukrajinu, kao i njegove žestoke represije interne disidencije. Ali također osuđujemo kriminalnu ulogu svih vlada koje raspiruju vatru ovog i drugih sukoba opskrbljujući oružje i zarađujući na tome. Odlučno se protivimo NATO-u koji godinama pokušava nametnuti militarizaciju društvenog života i povećanje vojnog proračuna u zemljama članicama i koji je zahvaljujući Putinu obnovio svoju relevantnost nakon neslavnog završetka agresije u Afganistanu. Jednako tako odbacujemo narativ o ratu između slobode i diktature. S ove točke gledišta, Zelenskijeva Ukrajina je zapravo mala Rusija, s autoritarnom vlašću, malim krugom oligarha koji pljačkaju zemlju, s represijom protiv svih oblika protesta i protiv manjina, koju je rat učinio još težom. Danas Zelenski, kako bi ostao na vlasti, zadužuje i u dijelovima rasprodaje svoju zemlju SAD-u, UK-u, Europskoj uniji u zamjenu za njihovu vojnu potporu. Prodor zapadnih interesa u Ukrajinu nije, međutim, vezan isključivo za rusku invaziju koja je počela 24. veljače: multinacionalke poljoprivredno-prehrambene industrije, mnoge iz SAD-a i jedna iz Rusije, kontroliraju dio europske žitnice i glavne trgovačke gatove u luci u Odesi već preko 10 godina.

Posljedice ovog rata su dramatične s obje strane fronta. Katastrofalne su posljedice i za ostatak Europe s porastom cijena zbog špekulacija, povećanom militarizacijom, naoružavanjem, pogoršanjem životnih uvjeta milijuna proletera, strahom i nasiljem, koji bi mogli postati opasnim sredstvima autoritarnih vlasti. Stvarnost je to koja se ponovno percipira i u Europi, ali koja je vrlo prisutna u velikom dijelu svjetskih regija, praćena devastacijom okoliša koju vrši logika profita, tržišta i država, koja ugrožava i sam život planeta na kojem živimo.

Prva dužnost onih koji se protive ratu je izgradnja i širenje praksi uzajamne pomoći; kao što su mreže solidarnosti odozdo radi zadovoljenja hitnih potreba osoba koje najviše pate od posljedica sukoba, uz prehrambenu ili medicinsku potporu; kao što su mreže potpore onima koji prakticiraju akcije štrajkova, sabotaže, dezerterstva, ili transnacionalne mreže za one koji se moraju skrivati ili bježati s obje strane fronta. Odbijamo i borimo se za dekonstrukciju patrijarhalnih i dominacijskih modela koje nameće militarizam, koje beskrajno ponavlja ratna propaganda na društvenim mrežama i službenim medijima, kojoj su centralne uvijek iste slike muškog, snažnog i mladog borca.

Sa raznih se strana sugerira zauzimanje pozicije boreći se zapravo za jednu od vlada koje se sukobljavaju u ovome ratu, kao da je stati na stranu jedne ili druge neizbježno.

Neki relikti marksizma misle da mogu podržavati manje imperijalizme ne bi li se porazila prevladavajuća prijetnja, za koju smatraju da je ona „zapadna”. Ali strategija igranja među imperijalističkim silama na način da se zaoštravaju njihovi sukobi, kao i savez radničkog pokreta i nacionalističkih snaga, karakterističan za staljinizam između dva svjetska rata pa i kasnije, doveli su do poraza svekolike revolucionarne perspektive i do zatvaranja svakog prostora autonomnog djelovanja za izrabljene i ugnjetavane klase.

Druge interpretacije temeljene su na različitim pristupima te smatraju da je ruski imperijalizam opasnost za cijelu Europu i ne samo nju – među ovim interpretacijama nalazimo i neke sastavnice slobodarske orijentacije. Ne dovodeći u pitanje prijetnju koju predstavljaju autoritarizam i militarizam Rusije, smatramo da vojni poraz Rusije u Ukrajini neće spriječiti autoritarni stisak u zapadnoj Europi. Autoritarni društveni procesi koji su očito dominantni u Rusiji i zemljama OUZS godinama su već u tijeku i u Europskoj uniji, a rat ih danas dodatno ubrzava. Uostalom, „demokracija” se temelji na stanju privilegije. Gledište koje Europsku uniju predstavlja kao svjetionik demokracije, dok se Rusija, Kina i njihovi sateliti vide kao nasljednici totalitarizma spojenog s beskrupuloznim kapitalizmom predstavlja kvintesenciju okcidentalizma koji nam ne pripada.

To su naše pozicije, potvrda antimilitarizma u internacionalističkoj i revolucionarnoj perspektivi, konkretno ukorijenjena u društvenim borbama, u mrežama solidarnosti, za otvaranje kolektivnih i slobodarskih mogućnosti izlaska iz vrtloga rata u koji nas bacaju države i svjetski kapitalizam. Ovo je naš doprinos međunarodnoj debati protiv rata. Smatramo da jedna stvar mora biti naročito jasna: borba, sa ili bez oružja, da bi bila efikasna mora biti provođena i organizirana odozdo, izvan državnih aparata, vlada i, nadasve, izvan državnih oružanih snaga.

Same zaraćene i suzaraćene vlade svjesne su da će rat sa sobom, osim pokolja i razaranja u izravno pogođenim područjima, donijeti i bijedu, nezaposlenost i glad i u ostatku svijeta, čak i u Europi, čak i u Sjedinjenim Državama. Vlade su svjesne da sazrijevaju uvjeti za socijalnu krizu bez presedana, zato i udaraju u bubanj militarizma i nacionalizma, da bi omele solidarnost izrabljivanih i potlačenih klasa.

Pošto su vlade promicateljice ratova i okorištavaju se o njih, da bismo zaustavili ratove potrebno je držati vlade u strahu, jer jedino ograničenje volje svake vlade je strah koji su im narodni pokreti u stanju usaditi. Suprotstavljanje ratu dio je našeg svakodnevnog angažmana, počevši od osude i bojkota proizvodnje smrti te od kritike i dekonstrukcije militarističke retorike već od obrazovanja i militarističkog jezika na svim razinama. Protiv rata i vojski potrebno je boriti se intersekcionalnom strategijom, koja zna identificirati poveznice između militarizma i drugih oblika opresije, kao što su patrijarhat, rasizam, kapitalizam i svaki oblik šovinizma – i suprotstaviti im se kolektivnim djelovanjem kao i u osobnim odnosima.

Samo akcija izrabljenih klasa može zaustaviti rat bojkotiranjem ratne proizvodnje, odbijanjem proizvodnje, prometa i prijevoza oružja i svakoga sredstva smrti, sudjelovanjem u pokretima koji se protive vojnim postrojenjima i bazama i promicanjem štrajkova na nacionalnoj i internacionalnoj razini protiv rata i ratne ekonomije. Anarhistički je pokret sudionik ove borbe, na raznovrsne načine u skladu s okolnostima, s kritikom militarističkih i nacionalističkih ideologija, s izgradnjom samoupravnih organizacija i mreža, s primjenom direktne akcije, s potporom svim oblicima odbijanja, dezerterstva i prigovora masakrima koje promiču kapital i država.

Uvjereni smo više nego ikada u valjanost anarhističkog načela prema kojem sredstva moraju biti koherentna s ciljem. Nema ni dobrih ni pravednih ratova i u vremenima rastućeg nacionalističkog i suverenističkog ludila smatramo da ne smijemo nikada i na nikakav način stati na stranu vlasti niti opredjeljivati se u ratovima među državama i imperijalnim blokovima. Ne vrijedi umirati ni još manje ubijati za teritorijalni suverenitet. Svi su ratovi zločinački i sve vojske (uključujući njihove pomoćne odrede) su sredstva izrabljivanja, patrijarhata i više ili manje „legitimizirane” državne dominacije nad teritorijem i tijelima pojedinaca. Mi ne priznajemo nijedan od ovih teritorijalnih legitimiteta i nismo voljni boriti se ni za jedan od njih.

Povijest nam pokazuje da se ratovi tradicionalno vode da bi se spriječila akcija izrabljivanih klasa i pučkih slojeva za vlastitu emancipaciju, zato je važno da se anarhizam sada pokrene protiv rata, izvan i protiv svih vojnih institucija. U prvom redu, naša snaga leži u kruženju ideja i obrani prostorâ za proizvodnju i kruženje kritičke misli, promičući ujedinjenje pacifističkih i antimilitarističkih pokreta u front borbe protiv vlada. Sposobnost anarhističkog pokreta da se pokaže koherentnim u borbi protiv rata je način da se aktiviraju slobodarske prakse, organizacija i ideali među izrabljivanim i potlačenim klasama, koje prve trpe posljedice ratova. Na ovim osnovama bit će moguć novi protagonizam koji će nuditi drugačije rješenje krize, s perspektivom izgradnje slobodarskog društva.

Talijanska anarhistička federacija

(Federazione anarchica italiana – FAI)

[dokument predstavljen na 31. Kongresu u Empoliju u lipnju 2022. i ratificiran u idućim tjednima]