Ovaj kratak TV film (57 minuta) iz 1985. godine zanimljiviji je nego što bi se očekivalo od ove vrste produkcije. Naime, proizvela ga je britanska produkcijska kuća Chrysalis Visual Programming za potrebe televizije Channel 4, koja je planirala pokrenuti emisiju koju bi vodio fikcionalan AI voditelj. Film je emitiran dva dana prije prvog emitiranja „Max Headroom Showa” i prikazuje porijeklo i nastanak „prvog računalno generiranog TV voditelja” – Maxa Headrooma.
Ništa naročito, reklo bi se na prvu – dugačka reklama za novu TV emisiju. No rekao bih da je ovaj film ipak više od toga.
Jasno, ako ovaj uradak još niste pogledali, a smetaju vam tzv. „spojleri”, pogledajte ga prije nego ovo čitate. Ako ste već pogledali ili vam „spojleri” ne smetaju, slobodno nastavite dalje.
Ambijentacija filma je cyberpunk distopija u kojoj de facto vlast vrše krupni oglašivači putem velikih medijskih korporacija, čija provedbena i represivna moć seže i do najnižih društvenih slojeva, koji s korporativnom vlašću plaćenički i nasilnički surađuju, ne iz lojalnosti, nego u svrhu osiguravanja vlastitog preživljavanja. I na vrhu i na dnu društva zarada je važnija od ljudskih života.
Najveća i najmoćnija medijska korporacija, Network 23, razvila je novi sistem oglašavanja, tzv. „blipverts”, što je oblik subliminalnog oglašavanja koji je dizajniran s ciljem da gledatelji televizije ne mijenjaju program zbog reklama. Radi se o TV reklamama koje su toliko ubrzane, koncentrirane i intenzivirane da bi stale u tri sekunde ili manje, za razliku od klasičnih 30 sekundi po reklami. Interna revizija u Network 23 je pokazala da toliko intenzivna koncentracija informacija i podražaja može izazvati smrt kod nekih gledatelja, no izvršni direktor g. Grossman želi zataškati tu informaciju, jer upravo je taj tip oglašavanja ono što korporaciji donosi najviše profita. Mjere zataškavanja podrazumijevaju i nasilje, kako unutar tako i izvan same korporacije.
S druge strane, na dnu društvene ljestvice, sitni kriminal uključuje i preprodaju ljudskih leševa za reciklažu organa, udova i uopće dijelova tijela. Dakle, u filmu postoji mjesto koje doslovno otkupljuje ljudska tijela u stilu reciklažnih centara, što je također poticaj za nasilje među siromašnima.
Ovakva struktura prikazuje kako su režimska propaganda, konzumerizam, siromaštvo i nasilje na svim razinama društvene i ekonomske hijerarhije dijelovi istoga mehanizma vlasti, koji se međusobno učvršćuju i održavaju.
Dvostruka je uloga medija prikazana u tome što je protagonist filma novinar koji želi razotkriti skandal ovog smrtonosnog oglašavanja, a i sam je zaposlenik Network 23, jedan od njihovih najboljih reportera. Dakle, mediji služe istovremeno kao režimska propaganda i kao kontrainformacija za javnost: ista institucija izvršava obje ove uloge u konfliktu. Ova je podvojenost donekle naglašena i udvostručenjem protagonista.
U pokušaju da ga obeshrabre od daljnjeg istraživanja, izvršni direktor korporacije Network 23 šalje na novinara Edisona Cartera plaćenike koji su ga trebali zaustaviti i zastrašiti, no spletom okolnosti prouzročili su prometnu nesreću u kojoj je Carter privremeno izgubio svijest. Misleći da bi Carter mogao poginuti, direktora Grossmana je uhvatila panika, jer se smrt toliko izložene javne ličnosti ne bi mogla lako zataškati. Zato njegov pomoćnik i tehnološki genije, mladi Bryce Lynch, predlaže da digitalno kopiraju Carterov um i izgled – pa to i čine, s namjerom da ubuduće emitiraju Carterovu digitalnu kopiju umjesto njegove fizičke osobnosti i time barem privremeno zataškaju njegovu smrt. No čini se da stvar nije išla po planu, jer kopirani lik nije bio identičan svome originalu i jedino što je bio u stanju reći je „max headroom”, tj. zadnji prizor koji je Carter vidio prije nego se onesvijestio – oznaku za maksimalnu visinu vozila: „Max. Headroom 2,3 m”. Lynch onda prepušta istim plaćenicima koji su uzrokovali nesreću da se riješe i Carterovog tijela i uređaja na kojem je bila pohranjena njegova neuspjela digitalna kopija. Tako su oni Cartera prodali u reciklažu organa, a uređaj Blank Regu, koji je vodio lo-fi piratsku TV stanicu „Big Time TV”. Carter se vratio pri svijesti i pobjegao iz reciklaže organa prije nego bi ga itko dodatno ozlijedio, a u međuvremenu Blank Reg uspijeva pokrenuti i osposobiti njegovu digitalnu kopiju, kojoj daje ime Max Headroom, jer je i kod njega to bilo prvo što je taj lik izgovorio. I sada su aktivni i Edison Carter i Max Headroom.
Međutim, za razliku od medija koji kao ista građanska institucija vrše podvojenu ulogu, ova dvojica ne predstavljaju podvojenost jedne osobe, nego svaki nastavlja da se razvija kao vlastita osobnost; dvije su različite osobe, dakle, ali čini se, na samome kraju filma, da rade za isto ili srodnu svrhu. Carter uspijeva stati pred kameru i raskrinkati direktora Grossmana, dok se Max Headroom probija u eter sa svojim sarkastičnim komentarima o velikim korporacijama i političarima. Npr. zadnja rečenica koju na kraju filma Max izgovori je vic: „It’s easy to tell when a politician is lying: their lips move.”
Pored svega toga, neki bi mogli lako prepoznati i mali hommage romanu Illuminatus! Trilogy Roberta A. Wilsona i Roberta Sheae, ili naprosto diskordijanstvu i enigmi broja 23, koji se i u ovome filmu učestalo ponavlja i nalazi se u imenu glavne zle korporacije.
Sigurno ste gledali bitno bolje filmove od ovoga, ali teško je poreći da se tu radi o ostvarenju koje osjetno nadilazi svoj format produžene najave za novu TV emisiju. Max Headroom: 20 Minutes into the Future je vrlo zanimljiv fragment pop kulture osamdesetih godina 20. stoljeća, koji se svakako isplati pogledati.