Kratka priča koja je dala ime čitavom estetskom pravcu ostala je među slabije eksponiranim djelima cyberpunka. Izvorno napisana 1980. godine, prvi put je objavljena tri godine kasnije u američkom SF časopisu “Amazing Stories” za studeni 1983. (Vol. 57, Nr. 4). Sken iz časopisa besplatno je dostupan u PDF formatu na autorovom webu.
Kroz desetak stranica časopisa, Cyberpunk se bavi grupom tinejdžera koji su pubertetsku delinkvenciju s ulice premjestili na računala i računalne mreže (a.k.a. “cyberspace”, mada se taj pojam u priči ne koristi), koristeći se često i svojevrsnim mobilnim računalima. Pritom nije na odmet podsjetiti se da u periodu od 1980. (kad je priča pisana) do 1983. (kad je objavljena) još nije postojao moderan internet, ali cyberpunk pisci su ga već teoretizirali i zamišljali, najznačajnije vjerojatno Vernor Vinge u svom kratkom romanu True Names (gdje je uz Internet zamišljana i teoretizirana već i virtualna stvarnost).
Moram priznati da sam prvu ili prve dvije stranice nešto sporije iščitavao. Ne samo da se radnja odvija u nekoj bliskoj budućnosti u kojoj već postoje razni zamišljeni novi uređaji i naprave sa svojim nazivima pa je trebalo pohvatati na što se koji pojam odnosi, nego se i autodijegetski pripovjedač i protagonist (Mike), k tome, koristi zanimljivim slengom svoje grupe, u kojem tehnički leksemi, a ponekad i morfemi, najnormalnije služe i za označavanje stvarnosti u fizičkom prostoru, ne nužno vezano za računala. Tako se kava zove “caffix”, promatrati se kaže “skenirati”, primijetiti/uočiti/razotkriti je “to flag”, izdati (se)/odati tajnu kaže se “to glitch” i tome slično. Continue reading “Bruce Bethke – Cyberpunk (1983)”
