Piše: Franko Burolo
“Samostalan nastup supergrupe Prophets of Rage + još 3 benda”, kako ga je izvorno najavljivao organizator, bio je jako dobar rock koncert, ali daleko od bilo kakvih kataklizmi i bjesova protiv vlasti i kapitala. Budimo realni.
Nazvana po pjesmi Public Enemyja, Prophets of Rage je supergrupa sastavljena uglavnom od članova Rage Against the Machine, uključujući gitarista Toma Morella, koji je dozu političke vjerodostojnosti pokazao sudjelujući u akcijama Occupy Wallstreet i drugih američkih Occupy pokreta, a navodno je i član IWW-a. Sličan njemu je i Chuck D iz grupe Public Enemy, koji je također podržao Occupy Wallstreet i generalno je aktivan u organiziranju afroameričke populacije, a govorio je i u korist file sharinga. Osim Chucka D-a Prophetsima se iz Public Enemyja pridružio i DJ Lord i konačno, kao predstavnik Cypress Hilla tu je B-Real.
“Još tri benda” koja su nastupala prije Prophetsa bila su “prog metal” bend Black Peaks, crossover metal Skindred i hip hop legende devedesetih House of Pain.
Čitav spektakl je u ponedjeljak 26. lipnja na zagrebačkoj Šalati počeo valjda već u 18:15 ili je barem tako satnica tvrdila, ali nama se nekako nije žurilo uloviti Black Peakse, koji su otvorili koncert. Kao ljubitelji Public Enemyja, bili smo nabrijani na hip hop dio priče i donekle ravnodušni prema metalcima koji su prethodili. I dok Skindred imaju hip hop momente i političke hintove (koje neki članovi benda svojim medijskim izjavama onda ublažuju pa si ti misli) za Black Peakse nam uopće nije bilo jasno kako su ih uopće povezali s cijelom pričom… Ali moguće je da nam fali neka informacija o njima koja bi to pojasnila.
Tako smo stigli oko 19:30 i nakon poništenja ulaznica i kontrole dočekale su nas prvo hostese iz Iskon Interneta – ispunili smo im ankete i svatko je dobio po pivo gratis – woohoo! Na prvom šanku smo si to pivo i pokupili, a onda su nas zaskočile hostese Jägermeistera i ovijenčale nas svojim reklamnim vijencima. That’s right! Make Croatia spend again!
No dobro, atmosfera je ipak bila dosta ugodna, a na pozornici su već svirali Skindred, kod kojih se meni osobno najviše svidjela njihova crna britanska zastava. Vrlo simpatična dosjetka, vjerojatno vezano za njihov album Union Black iz 2011., ali mene je automatski podsjetilo na stihove Manic Street Preachersa (usput, oba benda su iz Walesa): “(Conservative say) There ain’t no black in the union jack / (Democrat say) There ain’t enough white in the stars and stripes”, a sve je to skupa očito referenca na knjigu There Ain’t No Black in the Union Jack britanskog profesora engleske i američke književnosti Paula Gilroya, stručnjaka za kulturu “crne” afričke diaspore.
Još dok su Skindred svirali, mogao se čuti poneki prigovor na račun tonaca, što je i meni postalo očito tijekom nastupa House of Pain, npr. u momentu kad se na pozornicu kao gostujući MC popeo B-Real, kompletna se njegova dionica naprosto nije ni čula… a slične su se poteškoće sporadično ponavljale i tijekom nastupa Prophetsa. DJ Lethal iz House of Paina u nekom je momentu čak i pitao nekog tonca je li mu to prvi koncert i rekao mu da mu dobro ide, što nije bilo sasvim jasno je li sarkastičan ili ga iskreno ohrabruje… 😀
Unatoč tonskim poteškoćama, kad su krenuli House of Pain atmosfera je već bila takva da je bez problema pokrivala ovakve štucavice i dobri stari Everlast je bio zaista na razini. Čak je i odsvirao par pjesama na akustičnoj gitari, među kojima i Folsom Prison Blues Johnnyja Casha (koju je najavio kao “prvu gangsta rap stvar ikada”) i svoju vlastitu What It’s like. Nakon toga su House of Pain zaključili svoj nastup hitovima Just Another Victim i neizbježnim Jump Around.
Nakon toga krenule su pripreme pozornice za nastup Prophets of Rage i vrlo je zgodno kako su već i njihovi roadiji bili sređeni kao prosvjednici iz Black Bloca ili čega sličnog – tako da apsolutno sve ostane u konceptu. Uz ogroman transparent s logom benda pozornicu su ukrasili i dvjema crvenim zvijezdama na crnoj podlozi, u stilu zapatista. U publici se pak našla samo jedna crveno-crna anarhistička zastava – što je bilo ugodno iznenađenje, zapravo, jer nisam na Šalati očekivao nijednu političku zastavu. Kad je bend izašao na pozornicu, B-Real je izmamio gomilu osmijeha iz publike svojim “terorističkim” arapskim imidžom – bijela košulja s palestinkom preko glave i sunčane naočale.
Prophets of Rage svoj su natup započeli u stilu Public Enemyja: DJ Lord je pustio sirenu za opću opasnost, a članovi benda su zauzeli svoje položaje na pozornici sa šakama u zraku pa je i publika u sad već krcatom stadionu na šalati zauzela sličnu pozu i uskoro su krenuli zvukovi pjesme Prophets of Rage… I tu kreće ludnica. Gužva i pogo pred pozornicom kakvi se ne vide često. I ne staje gotovo do kraja koncerta. Mirniji period je bio samo u trenutku kad je bend u čast nedavno preminulom Chrisu Cornellu svirao Like a Stone Audioslavea – bez vokala, tj. publika je pjevala umjesto vokala, cijelu pjesmu.
Osim obrade Audioslavea, Prophetsi su svirali uglavnom obrade RATM, Public Enemy i Cypress Hilla i dvije svoje stvari – The Party’s Over i Unfuck the World. Naime, osnovani tek prošle godine, otkad su više-manje stalno po turnejama, POR trenutno imaju tek jedan EP s tek jednom svojom stvari (ostale su obrade), a svoj vlastiti čitav album planiraju objaviti do kraja ljeta ove godine. Za kraj su odsvirali još jednom Jump Around, skupa s Everlastom, koji se tim povodom opet popeo na pozornicu.
Ne računajući umirujući hommage Chrisu Cornellu, teško je izdvojiti neke određene izvedbe kao opće highlighte koncerta, jer atmosfera je od početka do kraja konstantno bila na visokoj razini, nije bilo nekih značajnijih dizanja i spuštanja. Osobni highlighti su mi pjesme Public Enemyja, pogotovo početna Prophets of Rage i Fight the Power, koja je ostavila dobar utjecaj na moje stavove još od ranog puberteta. Ali naravno, ni Killing in the Name od RATM ne mogu zanemariti, koja je iz nekog razloga bila nevjerojatno popularna dok sam bio u srednjoj, iako je stvar zapravo bitno starija od toga, a reizdanje se dogodilo tek poslije toga.
Nadao sam se čuti možda i neku stvar od Beasty Boysa, pošto sam vidio po internetu da i njihove stvari sviraju, ali u Zagrebu ipak nisu. Dodao bih još i to da se snažno osjetila “prevlast” RATM-a. B-Real se čak odlično i našao u toj ulozi, ali Chuck D, koji je doduše i ovdje odradio odličan posao, ipak daleko više sjaji “doma”, na nastupima PE-a.
Nedostajao mi je i neki bis, ali treba priznati da se ni publika nije baš proslavila tražeći ga – imam dojam da glavnina ljudi nije izdržala ni pol minute tražeći još… pa nismo ni dobili. I to je to.
Da, to je otprilike sve što se dogodilo. Puno šaka u zraku, puno izvikivanja revolucionarnih stihova, puno skakanja i na kraju razlaz, maltene kao poslije mise. Nikakve kataklizme kapitalizma ni bjesovi protiv mašina.
Sve se odvilo “u najboljem redu”, parice su pokupljene, a oni koji su ih dali vratili su se sutradan poslušno na posao činiti što im se kaže ili na traženje posla na kojem bi činili što im se kaže, ne bi li zaradili za još pokoju “terapiju bijesa” od 200-300 kn. I da se razumijemo, nije to možda ni previsoka cijena, s obzirom na količinu ljudi koji rade s bendom iako nisu baš članovi, svi gore spomenuti roadiji, svi su oni također zaslužili svoje plaće, kao i oni zaposleni u promocijskoj agenciji koja je to organizirala na Šalati – bez svih tih ljudi koncerta ne bi ni bilo. Ali uvijek se nakon takvih koncerata zamislim nad ovim začaranim krugom i zapitam se gdje su svi ti ljudi koji su bili u publici. Kako razmišljaju i što čine dok ne izvikuju radikalne stihove na koncertima? Kako razumiju to što izvikuju i ostane li im išta od toga u svakodnevnom životu? Jer između koncerta i koncerta, nemam baš dojam da smo u nekoj predrevolucionarnoj situaciji u Hrvatskoj…
Iz viđenoga je očito da još uvijek (ili opet?) postoji neki “radical chic” i na ljevici, što nije nužno loše, no koliko to i na koji način zaista utječe na razmišljanje, ponašanje i djelovanje publike? Ili koliko se po koncertima možda odgojilo npr. raznih tedeschija, koji nemaju moralnih problema preko noći slušati (pa i puštati drugima) glazbu lijeve orijentacije, a preko dana se marljivo posvetiti svakodnevnom izrabljivanju radnika? I još gore, koliko se po tim koncertima kreće radničke klase koja to odobrava?
Naravno, Prophets of Rage i ostali njihovi kolege na sličnim političkim pozicijama samo pronose određene poruke, a na kraju svatko tko ih sluša ponese sa sobom što može i želi ponijeti. Mnogima je valjda dovoljno vikendom (ili u ovom slučaju u ponedjeljak) navečer izaći vani i izvikivati “Fuck you, I won’t do what you tell me!”, i ostaviti sve na tome, no ipak postoje i oni koji će gledati kako da to i sprovedu.
Uostalom, mnogima je od nas prvi susret s revolucionarnim idejama – bio to anarhizam, marksizam ili nešto treće – bio upravo slušanje ovakvih bendova. A i nakon ovog koncerta još uvijek mrzimo i ponedjeljak i kapitalizam! 😉