Videodrome (1983)

Piše: Franko Burolo

Plakat za film VideodromeVideodrome sam prvi put gledao kao dijete, iako se baš i ne radi o filmu koji bih dao djeci da gledaju. Ali bio je na TV-u i ja sam bio znatiželjan klinac… i nisam ništa razumio, naravno, čak ni toliko da bih se uplašio, ali ostavio je snažan dojam na mene. Čak ni kad sam ga opet pogledao kao srednjoškolac, nisam bio siguran kako protumačiti što sam upravo vidio, ali bio mi je kul taj neki pankersko-psihodeličan dojam koji film ostavlja, a ni činjenica da jednu od ključnih sporednih uloga igra Deborah Harry iz Blondie nije bila na odmet. Kad sam pred neki dan opet pogledao Videodrome, zbunjenost koju izaziva još uvijek nije prošla, ali sad mi je jasno da je to bila i namjera, zapravo JEDNA OD namjera.

Ako kažem “SF horor”, zamislit ćete Alien ili nešto slično i to bi vas odvelo u poprilično krivom smjeru, iako film tehnički zaista jest SF i horor. Ne može se čovjek osloniti na žanrove… Ne, film je sav na Zemlji, u Torontu u Kanadi, i ništa se vanzemaljsko ni ne spominje i nema nikakvih čudovišta koja bi se parazitski razmnožavala, mada ima i body horrora. Ima i “high tech – low life”, TV, video, piratstvo, snuff, tumor na mozgu, pranje mozga, mutacije, zavjeru, filozofiju… i nemoguće je razlučiti stvarnost od halucinacije.

Redatelj David Cronenberg poznat je kao jedan od začetnika “body horror” filmova, što se primjećuje i u ovome, koji je međutim dobio oznaku “tehno-nadrealizma” – i to vrlo opravdano. No bit će i u ovom slučaju potrebno dati SPOILER ALERT prije nego se krene više o tome govoriti.

Protagonist je Max Renn (James Woods), predsjednik privatne TV postaje CIVIC-TV iz Toronta, koja gledanost ostvaruje na račun senzacionalizma, jeftine soft pornografije i besmislenog nasilja. U potrazi za novim sadržajima koji bi podigli gledanost, Max zapošljava TV/video pirata Harlana (Peter Dvorsky), koji ga jedno jutro poziva da pogleda neki sadržaj za koji tvrdi da ga je pronašao u eteru i da se emitira kroz neobično strogo kriptiran signal. Radi se o kontinuiranim nevjerojatno realističnim scenama nasilja i torture svaki put nad drugom bespomoćnom osobom, koje se odvijaju uvijek u istom prostoru – i to je zapravo sav sadržaj koji se tu emitira i zove se “Videodrome”. Nakon što Max pogleda svoje prve 53 sekunde “Videodromea”, počinju se malo po malo događati sve neobičnije stvari…

fotka iz filma

Max promatra epizodu “Videodromea” dok Harlan pažljivo izbjegava gledati u ekran

Max pokušava otkriti tko su producenti “Videodromea”, ne bi li ga eventualno mogao prikazivati na svojim kanalima i pritom otkriva sve opasnije podatke o programu. Istovremeno, sve što više gleda “Videodrome” Max doživljava sve realističnije i sve opipljivije halucinacije, prilično tjelesnog karaktera, a ljudi koji mu pomažu u istrazi misteriozno stradavaju.

fotka iz filmaHarlan je Maxu prvo rekao, s obzirom na navodno kašnjenje signala, da se “Videodrome” vjerojatno emitira iz Malezije, no kasnije mu priopćuje da je otkrio da signal zapravo dolazi iz Pittsburgha u SAD-u, nedaleko od Toronta. Zato je Max angažirao svoju prijateljicu Mashu (Lynne Gorman), vremešnu producenticu soft pornografije da se raspita o toj emisiji. Nakon što se raspitala, ona mu savjetuje da odustane od toga, jer je doznala da se radi o snuff TV-u. Max ne vjeruje odmah da je to snuff pa mu je Masha na njegovo insistiranje dala još i informaciju da sve to skupa ima neke nejasne veze s profesorom Brianom O’Blivionom (Jack Creley) – neobičnom “metamedijskom” figurom koja se nikad nigdje ne pojavljuje fizički, nego se i na TV-u uvijek pojavljuje na TV-u, tj. emitira sebe sa udaljene lokacije na TV prijamnik u studiju, kao putem videokonferencije.

fotka iz filma

Prof. Brian O’Blivion u emisiji Rene King

Brian O’Blivion razvija i promiče filozofiju prema kojoj je televizijska stvarnost stvarnija od stvarnosti izvan TV-a i predstavlja sljedeći stupanj evolucije čovjeka kao “tehnološke životinje”, pošto smatra da će to u budućnosti i biti jedina prava stvarnost.

Istražujući “Videodrome”, Max otkriva da je O’Blivion suosnivač i prva žrtva “Videodromea”, pošto je imao različite motivacije i ciljeve od korporacije i državnih agencija koje su ga preuzele i razvile vizualni signal koji u gledatelju razvija tumor na mozgu koji izaziva halucinacije, ne bi li kontrolirale mase i u konačnici “pročistile” svijet od kojekakvih “propalica” fiksiranih na seksualne i nasilne sadržaje. O’Blivion nije više fizički živ, umro je od tumora koji su mu zadali izloživši ga tom signalu, ali u periodu bolovanja snimio je tolike video snimke svojih monologa da njegova kćer Bianca O’Blivion (Sonja Smits) može do daljnjega održavati iluziju da je još živ i organizirati njegova javljanja na TV-u.

fotka iz filma

Max susreće “profesora O’Bliviona”, tj. videoteku u kojoj je ovaj “nastavio živjeti”

O’Blivion na jednoj od kazeta objašnjava da smatra da ta izraslina u njegovoj glavi zapravo nije tek tumor, nego novi dio mozga. Masovno izlaganje populacije signalu “Videodromea” dovest će u konačnici do novog razvoja ljudskog mozga, koji će proizvoditi i kontrolirati halucinacije toliko da će izmijeniti ljudsku stvarnost. “Uostalom, ništa nije stvarno izvan naše percepcije stvarnosti…”, kaže O’Blivion. U tom smislu, nije svejedno tko i kako kontrolira tu percepciju.

Nije slučajno da multinacionalna korporacija koja emitira “Videodrome” inače proizvodi naočale i dioptrijske leće i sustave za navođenje projektila za NATO, zove se Spectacular Optical, ima logo s jednim stiliziranim okom i slogan: “Keeping an eye on the world.” – mahom stvari koje asociraju na gledanje, kontrolu percepcije, vlast, nasilje, spektakl, nadzor i okultna tajna društva.

Sve je to nekako nadrealistički: halucinacije koje dolaze iz sadržaja nesvjesnog i stapaju se u stvarnost i nadograđuju je i posljedična nemogućnost razlikovanja stvarnosti od halucinacije, jer sve to skupa postaje ukupnost stvarnosti, na koju se također može djelovati i djeluje se u svrhu čak i političke i duhovne promjene i sveukupne promjene ljudske kulture i bitka uopće.

fotka iz filmaVideo stvarnost podignuta je iznad ostalih stvarnosti, ona je arena društvenog i ekonomskog, tj. političkog nadmetanja (video-drom) za osvajanje opće percepcije stvarnosti, ali ona je i religija. Nakon smrti Briana O’Bliviona, njegova kćer Bianca vodi ustanovu religijskog karaktera nazvanu “Cathode Ray Mission” (“Misija Katodnog Zračenja” ili “Katodna Misija”), u sklopu koje se između ostalog beskućnicima svakodnevno omogućava da satima gledaju televiziju, a konačan cilj je ostvarenje vizije njenoga oca, u kojoj televizija zamjenjuje svaki aspekt svakodnevnog života. I sve to nakon što je profesor O’Blivion poslije fizičke smrti takoreć “ostao živ” u video obliku. “Televizija je stvarnost, a stvarnost je manje od televizije.”, kaže O’Blivion na jednoj od svojih kazeta.

fotka iz filma

fotka iz filma

Barry Convex iz Spectacular Opticala i Videodromea ubacuje u Maxov torzo videokazetu kojom programiraju njegovo ponašanje

Kada Maxa u potpunosti preuzmu halucinacije (no više nismo sigurni jesu li to više uopće halucinacije), on prvo protiv svoje volje obavlja atentate za Spectacular Optical i njihov “Videodrome”. No kada dolazi u Cathode Ray Mission sa zadatkom da ubije Biancu O’Blivion, ona mu prikazuje epizodu “Videodromea” u kojoj je ubijena psihijatrica i radio-voditeljica Nicki Brand (Debbie Harry), s kojom se počeo viđati neposredno prije njenog sumnjivog putovanja u Pittsburgh, s kojeg se nikad nije vratila. Max tu doživljava obraćenje, Bianca ga uvjerava da je on “video riječ koja je tijelom postala” (“the video word made flesh”), okreće ga protiv programa “Videodrome” i uz krilaticu “Smrt Videodromeu. Živjelo novo tijelo.” (“Death to Videodrome. Long live the new flesh.”) šalje ga da uništi “Videodrome”.

fotka iz filma

“Death to Videodrome! Long live the new flesh!”

fotka iz filma

Nakazno umiranje Barryja Convexa iz Spectacular Opticala i Videodromea

Na samom kraju filma gledatelju se može učiniti da je možda i cijela priča bila jedna velika halucinacija, tragična deluzija propalog TV producenta, ako ni to nije bila fantazija poludjelog beskućnika, ali nema ničega što bi moglo pružiti nedvojbenost takve interpretacije. Ustvari, što se više i detaljnije gleda film, to se otvara veći spektar mogućih različitih, čak i proturječnih, a ipak relativno dosljednih interpretacija različitih dijelova filma i njegove cjeline. Time je naglašena uloga gledatelja u izgradnji značenja.

Jasno je svakako da se radi o vrlo zanimljivoj refleksiji o medijskom utjecaju na pojedinačnu i opću percepciju stvarnosti i o političkom nadmetanju za osvajanje tog prostora moći. Film još naglašava i kako se u tom procesu pozornost publike privlači komunicirajući s primitivnim nesvjesnim podražajima uma, kroz seks i nasilje. Nadrealna forma ovog filma odražava informacijsku i perceptivnu konfuziju koju publika svakodnevno izložena takvom nadmetanju doživljava i postaje tako svojevrsna “žrtva Videodromea”. Konfuzija je to koja, čini mi se, čak i sada, s prelaskom videa sa TV-a na internet još dodatno raste.

fotka iz filma

“Long live the new flesh.”: Max se zadovoljno rješava “starog tijela”

U filmu se internet ne spominje, ali vrlo je interesantno u ovom kontekstu što možemo primijetiti da je zapravo i on postao zaista masovan fenomen koji može konkurirati televiziji (glavnom mediju u filmu), tek nakon što je kroz njega omogućen efikasan streaming videa, tj. kada se internet počeo stapati s televizijom… U tom smislu, Videodrome je još uvijek aktualan. Video doživljava tranziciju sa televizije na internet, ali suština je ista.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *