Piše: Franko Burolo
Prilike nisu dopustile da prvi roman Kevina Waynea Jetera bude i njegov debitantski roman. Čini se da je Dr. Adder tek peti roman koji je Jeter uspio objaviti, iako je apsolutno prvi koji je pokušao objaviti. No upravo je ta odgoda od preko deset godina omogućila ovome romanu da uskoči u vlak na kojem piše „cyberpunk”.
Kad je 1972. godine Dr. Adder napisan, ovaj estetski pravac naprosto nije još bio ni zamisliv. Ali 1984. godine, kad je objavljen i kultni Neuromancer Williama Gibsona, cyberpunk je već postao „password” znanstvene fantastike toga doba i Dr. Adder se odlično uklopio u taj novi val SF-a i iste je godine konačno i objavljen – i to s ilustracijama Matta Howartha.
U svom pogovoru za ovaj Jeterov roman Philip K. Dick pisao je da Dr. Adder nije uopće bio ispred svoga vremena, bio je točno na vrijeme, smatra Dick, ali objašnjava da je nevolja bila u tome što je polje znanstvene fantastike bilo iza vremena. Kaže Dick da se SF tada pretežno svodio realno na različite klonove „Hobbit romana”, koji su cijeli žanr pretvorili u sprdnju, ali jedino to se promoviralo, objavljivalo i prodavalo, a izdavači općenito rijetko imaju hrabrosti trgnuti se i „riskirati” objavom nečeg drugačijeg.
Dick je imao i pravo. Čitajući roman Dr. Adder teško je ne primijetiti da je star, čak i za 1984. godinu. Velik dio tehnologije koja je opisana sasvim očito pripada ranim sedamdesetim godinama – najočitije TV i računala. Primjećuju se i utjecaji beat i psihodelične estetike kraja šezdesetih. Dr. Adder je upravo u tome moderan, što je nesumnjiv proizvod svoga vremena, dok se većina trudila imitirati slavna djela prošlosti.
Kao roman koji balansira na granici između exploitation trasha i distopijskog remek-djela, Dr. Adder može zaintrigirati čitatelje različitih profila. Ipak, ne očekujem da će se svidjeti onima koji u SF književnosti traže junaštvo ili optimizam. Protagonist E. Allen Limmit je tipičan antijunak, a svi su ostali likovi, svaki na svoj način, možda i gori od njega.
Roman je ambijentiran u jednoj nepreciziranoj bliskoj budućnosti, u jednom krajnje uneređenom SAD-u u kojem je sva politička vlast i de jure i de facto prepuštena kapitalističkim kompanijama udruženim u jednu veliku korporaciju.Sve su državne institucije ukinute i zamijenjene korporacijskima.Jeter izuzetno vješto kroz cijeli roman izbjegava davati datume pritom zadržavajući dojam proteka vremena u nekoj bliskoj budućnosti. Priča počinje na farmi divovskih kokoši u Phoenixu, ali glavnina priče se odvija u Los Angelesu, u kojem je kulturni i moralni kolaps svijeta romana najočitiji.
Napredujući kroz roman malo pomalo otkrivamo kako je došlo do takvog stanja u Los Angelesu i SAD-u općenito. U nekom razdoblju nedugo prije vremena glavne radnje romana SAD je doživio duboku kulturnu krizu koja je na zapadnoj obali rezultirala revolucijom. Anarhisti šire utjecaj i uspostavljaju slobodni teritorij duž sjevernog dijela zapadne obale – čitav Washington, čitav Oregon i sjeverni okruzi Kalifornije bili su u slobodnom teritoriju. Anarhično uređenje, koje u romanu nije prikazano, nego samo spominjano, pokaže se funkcionalnim, traje oko 5 godinai širi se prema istoku i jugu. Država i kapital počinju sve odlučnije reagirati i kreće građanski rat, koji uz pomoć strahovitih ratnih izuma Lestera Gassa završava porazom revolucije i razbijanjem slobodnog anarhičnog teritorija na zapadu zemlje.
Lester Gass je talentiran izumitelj i najzloglasniji kapitalistički poduzetnik u vrijeme građanskog rata, između ostalog i zbog pokretanja koncentracijskih logora za zarobljene revolucionare i izuma i primjene brojnih metoda torture.On je i osnivač Greater Production Corporationa (GPC), koji će nakon rata preuzeti svu efektivnu vlast u SAD-u i zamijeniti klasičnu državu.
Suprotno od stereotipa, dakle, u romanu do potpunog moralnog kolapsa ne dolazi u razdoblju anarhije, nego upravo kao posljedica povratka „reda” kapitalizma i buržoazije. GPC ima, doduše, svoj odjel za moral – The Video Church of Moral Forces (MF) – koji strašno podsjeća na naše ekstremno konzervativne stranke i udruge (razni obiteljaši, vigilanti i sl.), s razlikom što se MF ne poziva na nikakvu religiju… osim, zapravo, sveprisutne televizije. Čitajući roman brzo nam postaje jasno da su i MF i sva moralna dekadencija dio iste mašinerije u svrhu održavanja statusa quo.Televizija je pak jedini informativni i zabavni medij u tome svijetu, isporučuje se isključivo kabelski i dostupna je svim slojevima društva, a sav TV program i sadržaj kontrolira MF. Na čelu MF-a je omraženi, ali sve moćniji John Mox, koji uvečer drži propovijedi na TV-u.
Doduše, postoji i mobilna piratska radio stanica KCID, koju vodi misteriozni starac, koji pretežno pušta njemačku operu i komentira aktualnosti na pomalo proročki način. U LA-u, radio KCID ima reputaciju jedinog pouzdanog medija u gradu. Ime stanice, nije tajna, šaljiv je omaž ranije spomenutom velikanu SF književnosti Philipu K. Dicku, kog je Jeter tek nakon što je napisao roman, a prije nego ga je uspio objaviti, imao prilike i upoznati.
Kao protuteža Moxu postavljen je dr. Adder, plastični kirurg koji pravi modifikacije na tijelima prostitutki. No ne radi se tu o povećanju grudi ni o zatezanju lica… radi se o nepotrebnim amputacijama ili bizarnim nadogradnjama – jer to je ono što napaljuje perverznu bogatu klijentelu iz Orange Countyja. Losandželeski lumpenproletarijat Addera vidi kao svojevrsnog heroja, iako je on zapravo ograđen i udaljen od njih i svojim poslom realno održava Los Angeles besperspektivnom seksualnom kolonijom Orange Countyja. Ne samo da je Adder tek druga strana iste medalje na kojoj se nalazi i omraženi moralist Mox, nego kroz roman doznajemo da su se Mox i Adder spletom okolnosti međusobno i „proizveli”.
Dr. Adder je popularan i među lumpenproletarijatom Los Angelesa i među bužroazijom Orange Countyja. Bez obzira na njegovu intimnu osobnost i realno djelovanje, svaka društvena skupina od njega pravi svoju vrstu heroja ili zlikovca. Doduše, u svijetu romana samo ga MF smatraju zlikovcem (ali ne nužno i Mox), za sve ostale on je upravo ona vrsta heroja koja njima treba – mada su ti različiti herojizmi nekad i u sukobu. Za bogataše iz OC-a, Adder je proizvođač i dobavljač ostvarivanja njihovih najintimnijih seksualnih perverzija. Za njihovu djecu, Adder je svojevrsna pop ikona i među njima uživa status sličan našim rock zvijezdama, holivudskim glumcima ili slavnim sportašima. Za stanovnike Los Angelesa i „Rattowna”, najsiromašnijeg i najzapuštenijeg dijela LA-a, Adder je simbol suprotstavljenosti Moxu, MF-u i njihovom moralizmu, a time i establišmentu. Toliko da, u trenutku kada se čini da je dr. Adder poginuo, razne oružane skupine iz LA-a (pretežno nevezane za anarhistički pokret) pokušavaju prodati „revoluciju” pod likom i imenom dr. Addera, iako ovoga revolucija nije zanimala nimalo i zapravo je dobro živio na račun statusa quo. I kad su otkrili da je Adder ipak živ, gledali su da ga ubiju, ali zadržavajući njegovo ime i lik za svoje djelatnosti.
Ulica u kojoj Adder živi i radi popularno se zove „The Interface”, jer i zemljopisno i trgovinski i kulturalno povezuje LA i OC i samim time najživlja je ulica ove konurbacije.Dr. Adder je u više navrata kroz roman identificiran s Interfaceom, što znači da je i sam Adder poveznica između ovih inače suprotstavljenih društvenih skupina. No Adder tamo stanuje i radi u kućerini iza velike metalne ograde s teškim ulaznim vratima. Njegova je prisutnost na Interfaceu opisana naprosto kao prisutnost feudalca na feudu – tu je i on smješten, ali je istovremeno izoliran u svojoj „palači” da se ne bi previše miješao s ruljom koja ga obožava, i odozgo drži sve pod kontrolom… ili mu se čini da je tako.
Borba Addera protiv Moxa, koja se provlači kroz roman, označava možda neku vrstu internog sukoba, bilo u političkom ili u psihološkom smislu. I Mox i Adder se zapravo bore protiv nekog potisnutog aspekta samoga sebe, utjelovljenog u osobi svoga neprijatelja. I tim se sukobom zapravo održava status quo. U političkom smislu, to je analogno borbi konzervativaca protiv liberala, koja će se izvesti na maksimalno dramatičan način, uključujući kolateralne žrtve, da bi se dobilo na uvjerljivosti drame, da bi u konačnici stvari jednostavno ostale kakve su i bile.
Sam kraj romana, uz konačni ishod borbe između ove dvojice, ipak ostavlja dojam otvorenih mogućnosti. Nije jasno hoće li se sve vratiti na staro ili više ništa neće biti isto. Jasno je samo da to ovisi o daljnjem djelovanju svih likova iz romana, a upravo su njihove namjere ostavljene nejasnima. Može se još dogoditi svašta.
Protagonist, E. Allen Limmit, iako antijunak, ovdje ipak služi i kao svojevrsna moralna vertikala: u potpunom moralnom kolapsu „post-reakcionarnog” Los Angelesa, Limmit, kakav je da je, predstavlja još jedino „čuđenje u svijetu” ili bolje reći „zgražanje u svijetu”, a nije ni pjesnik…
Limmit je, kako ga i ime opisuje,provincijski momak pun kojekakvih ograničenja. Ali od samoga početka, on ta ograničenja pomiče i širi dok ih ne poništi – od napuštanja farme divovskih kokoši u Phoenixu i odlaska u Los Angeles, kroz brojne pustolovine po tome gradu, u njegovom podzemlju i u Orange Countyju, do zaključka: „Sada je sve moguće.” Tražeći svoje mjesto u svijetu, Limmit kontinuirano uviđa da nigdje ne pripada, što ga nekada i deprimira, ali pretežno ga i potiče da krene uvijek dalje – i sve dalje, odbacujući svaku opciju da se zaustavi koju mu okolnosti nametnu.
Iako neznatan i često smotan, upravo je Limmit lik koji se kroz roman najviše i mijenja i razvija. Naravno, i drugi se likovi razvijaju kroz roman, ali razvoj drugih likova pretežno je u službi ambijentacije – do pred sam kraj romana, oni i njihovo djelovanje samo potvrđuju razne aspekte dekadentnog ambijenta u kojem se priča odvija. Dok Limmit kroz roman samo sve više i više strši, do samoga kraja, kada se njegova neizvjesnost konačno proširi na čitav svijet romana.
Reklo bi se na prvi pogled da je dr. Adder, po kome je roman i naslovljen, najutjecajnija osoba toga svijeta, ali struktura romana ukazuje na to da je zapravo Limmit, djelujući iz svoje neznatnosti učinio čitav dar-mar u tome svijetu – više nego što je to uspjelo bilo Adderu, bilo njegovoj prijateljici i romantičnoj avanturi, marksističkoj revolucionarki Mary. Limmit je realno uzrokovao svaki događaj koji je doveo do nekakve promjene u svijetu romana, a sve bez eksplicitne namjere da to bude tako. I na kraju priče, on i dalje ostaje u sjeni, neznatan, dok Adder skuplja svu slavu i zaslugu za događaje u Los Angelesu, Orange Countyju i šire.
Svakako, i Limmitov se put može promatrati i politički i psihički, a bome i alegorijski, gotovo nastavljajući se na tradiciju književnosti alegorijskih putovanja. Limmit odlazi na put, po putu se „izgubi” u izuzetno nezgodnim situacijama – prolazi kroz svojevrsni pakao – i svako malo gubi nadu, da bi na kraju sazrio i shvatio da je sve moguće. Kroz to ga putovanje prati „sjena” njegovog oca, koji ga je napustio još kao dijete. Po Los Angelesu ga proganjaju plaćeni ubojice. Odlazi u podzemlje ne bi li pronašao neke odgovore i od tamo ga izvlači zamjenski otac koji ga, kako saznajemo, u Orange Countyju planira doslovno pojesti. Pa se vraća u podzemlje. Razočaran „odgovorima” koje tamo nalazi, vraća se na površinu u LA-u, gdje ga čista intuicija navodi da se konačno suoči sa svojim ocem i tu ga konačno u potpunosti odbacuje, na neki metaforički način i ubija. I sad je konačno svoj čovjek, pred kojim je sve moguće. Cijela njegova priča izgleda pomalo i kao noćna mora iz koje je teško probuditi se, ali do buđenja ipak dolazi. I konačno politički, Limmitov put predstavlja spontanu, gotovo libidinoznu tendenciju napretku, koju je nemoguće zaustaviti i koja djeluje disruptivno na svaki status quo. Limmitova zadnja izjava u romanu: „I don’t know. Everything’s possible now.”, izražava jednu uzbudljivu neizvjesnost, koja otvara vrata svakoj mogućnosti – i ta se sa Limmita širi na cijeli svijet u zadnjoj sceni romana.
Važan lik za strukturu romana je i Droit, koji živi od skupljanja i prodavanja informacija pa na račun toga ima veze među svim društvenim slojevima svih dijelova LA-a, OC-a i podzemlja, ali kao najvažnije klijente navodi doktora Addera i voditelja KCID-a. Spletom okolnosti Limmitu informacije pretežno ustupa besplatno i često (ali ne baš uvijek) se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu da mu pomogne u kakvom pothvatu ili nevolji – najčešće, ali ne isključivo, upravo ustupanjem potrebnih informacija. Lik Droita često služi kao vrlo kvalitetno vezivno tkivo među inače teško povezivim dijelovima naracije.
Još jedan zanimljiv aspekt romana je i činjenica da su najistaknutije osobe revolucionarne borbe žene. Spomenuo sam malo prije Mary, afroamerikanku koja vodi marksističku minornu frakciju revolucionarnih snaga u SAD-u. Kao što smo rekli, revolucionarne snage u romanu su pretežno anarhističkog karaktera, a najistaknutija osoba među anarhistima je Anna Manfred – legendarna žena o kojoj se jedino doznaje da je nastavila voditi anarhističke i druge revolucionarne snage nakon poraza u građanskom ratu i da ulijeva strah u kosti korporativnom establišmentu, koji o njoj širi ocrnjivačku propagandu. Osim toga, Manfred se nikada u romanu osobno ne pojavljuje i nije ni sasvim jasno ni gdje je ni je li još živa… a ipak je prisutna, nekako fantomski, kao stalni podsjetnik da stvari svaki čas mogu krenuti u nekom drugom smjeru. U Jungovim terminima, ako je Mary Limmitova anima, Anna Manfred je anima mundi romana.
Moram priznati da sam se kroz prvih nekoliko desetaka stranica predomišljao želim li ja uopće ovaj roman pročitati do kraja – činilo mi se ispočetka kao banalna exploitation spika, ali uvijek je bilo nešto što bi me privuklo da ipak nastavim čitati i toga je napredujući kroz roman bilo sve više – od generalno jako dobre tehnike pripovijedanja, kroz vrlo maštovite bizarne situacije do uvođenja „bauka anarhizma” itd. Kad sam pročitao zadnju rečenicu, rekao sam u sebi: „Ovo je odlično!” Još uvijek tako mislim.