William Gibson – Neuromancer (1984)

Piše: Franko Burolo

Neuromancer -- naslovnicaPrvi roman Williama Gibsona je bez sumnje najslavniji roman svoga pravca. Zato mu se i pripisuju kojekakva čudesa: da je to roman začetnik cyberpunka i da je tu nastao i sam taj naziv, da nikad prije nisu koncipirani ni internet ni virtualna stvarnost (VR), da je tu nastao koncept kibernetičkog prostora (cyberspace) i singularnosti… sve „nešto novo, nešto divlje”. Iako je sve to zajedno prenapuhano, Neuromancer je zaista i bio prekretnica na sceni znanstvene fantastike općenito i cyberpunka specifično.

Gibson je roman Neuromancer dovršio u srpnju 1983. godine. Do tad su već bili objavljeni True Names Vernora Vingea i Software Rudya Ruckera, razni su časopisi već promicali upravo takvu estetiku, a i sam Gibson je u njima već objavio niz priča, mada pravac tada u povojima nije od samog početka koristio nikakvo određeno ime. Sjetimo se, priča koja je dala ime pravcu je Cyberpunk Brucea Bethkea, napisana već 1980., ali objavljena tek u studenom 1983. godine i time konačno dala ime čitavom pravcu. Neuromancer je objavljen 1984. godine – taman kad je pravac dobio ime, što u kombinaciji s uspjehom ovog romana vjerojatno objašnjava mnoge mitove koji su mu se pripisali.

Već nam je potpuno jasno, dakle, da Neuromancer nije prvi cyberpunk roman niti je zaslužan za ime pravca. Internacionalnu mrežu mreža, kao i VR sučelje za kretati se njome, već smo vidjeli u spomenutom romanu True Names Vernora Vingea. Tema singularnosti je već načeta i u True Names i jedna je od centralnih motiva u Softwareu Rudyja Ruckera. Konačno, čak ni riječ cyberspace nije prvi put viđena kod Gibsona i zapravo je starija od cyberpunka uopće. Vrlo je moguće da Gibson nije ni znao za to i da je zaista autonomno skovao riječ cyberspace za potrebe svojih priča, ali tu su riječ već koristili danski umjetnici Susanne Ussing i Carsten Hoff još 1968. godine u svojim kibernetikom inspiriranim radovima. K tome, kroz sam roman nije sasvim jasna distinkcija između onoga što se zove „cyberspace” i onoga što se zove „matrix”. Dalo bi se pretpostaviti da je cyberspace VR sučelje za matrix, iako se u ponekim rečenicama čini upravo suprotno… Da, malo je ova terminologija konfuzna u romanu samom po sebi i postaje nešto jasnija onima koji su pročitali još i ranije kratke priče Burning Chrome i Johnny Mnemonic, na koje se roman nadovezuje.

Generalno je teško oteti se i dojmu da je Gibson vjerojatno čitao Vingeov True Names prije nego je napisao svoj Neuromancer. Iako je sam cyberspace kod Gibsona vizualno bitno različit od Vingeovog, tehnologija kojom se njemu pristupa je opisana gotovo isto: headset s neurostimulativnim pipcima koji djeluju na živčane i moždane podražaje, pri čemu je operator u stanju sličnom snu ili, kad stvari pođu po zlu, komi. I u oba romana ključno je bilo doznati nečije „pravo ime”. Jedino, kod Vingea se radilo o pravim imenima ljudi/hackera, a kod Gibsona o pravim imenima programa i umjetnih inteligencija. Mada je i Vinge koncept pravih imena povukao iz magijske teorije pa nije nezamislivo da je i Gibson samostalno došao do slične ideje. Tko zna…

Nije Neuromancer prekretnica zbog pripisane mu mitologije, nego mitologija mu je pripisana pošto je prekretnica. To je prvi roman koji je unutar prvih godinu dana od objave osvojio dvije važne američke i vjerojatno najpoznatiju međunarodnu nagradu za SF književnost: Nebula i Philip K. Dick Award, i nagradu Hugo. Time je ovaj roman postigao afirmaciju cyberpunka unutar glavne struje znanstvene fantastike, koja je od tada sve do danas ostala pod snažnim utjecajem ove estetike. Većini je u to vrijeme upravo Neuromancer bio prvi susret s ičime sličnim i krenula je svojevrsna lavina cyberpunk estetike i u svim ostalim aspektima pop kulture, od glazbe preko TV-a, filma i video igara do odjeće i šminke. No, kakav je to zapravo roman?

Kao i obično, dajem odmah neizbježni SPOILER ALERT. Bit će govora i o momentima koji u romanu dolaze tek kasnije, kao određeno iznenađenje pa ako vam smeta da takve stvari znate unaprijed, prvo pročitajte roman pa onda nastavite čitati ovamo. Ako vam ne smeta, nastavite svejedno.

U svijetu romana Neuromancer hackere se popularno naziva kaubojima, a po mreži („matrix”) kreću se isključivo kroz „cyberspace”. Protagonist je Henry Case (u romanu ga svi oslovljavaju po prezimenu), „kauboj” koga je jedan bivši poslodavac kaznio tako da mu je oštetio upravo one živčane receptore koji omogućavaju korištenje cyberspace tehnologije i time mu je onemogućio ne samo daljnji rad, nego i korištenje cyberspacea uopće.

Pokušavajući se izliječiti od ovog hendikepa, Case živi u japanskom gradu Chibi, poznatoj po kibernetičkoj i neurokirurgiji, i preživljava kao dostavljač za lokalne kriminalne skupine. Nakon više godina neuspjelih pokušaja liječenja i rastuće depresije i paranoje, unajmljuju ga zagonetni Armitage i cyborgica Molly za još jedan, možda zadnji kaubojski posao i u tu mu svrhu Armitage omogućuje operaciju kojom će moći ponovno raditi u cyberspaceu. Kvaka je u tome što ne obavi li posao na vrijeme, vratit će mu se natrag isti hendikep, a obavi li ga na vrijeme, možda i ostane zdrav.

Molly je i sama unajmljena da koordinirano s Caseom u cyberspaceu obavlja svoj dio posla u fizičkom prostoru. Nije odmah jasno, ni Caseu ni Molly, o kakvom se točno poslu radi, ali sasvim majstorski postepeno kroz roman doznajemo preko Casea što je tu zapravo po srijedi. Doslovno od početka do kraja romana, detalj po detalj dobivamo sve jasniju sliku i tek na samome kraju postaje zaista sve jasno… više-manje – jer čak i tada ostavlja se čitatelju malo prostora i da mašta o konačnom konkretnom rezultatu obavljenog posla.

Zanemarimo li poneku, vrlo rijetku, ali očitu tehničku grešku, subjektivni pripovjedač vjerno prati Casea (u trećem licu) i isključivo njegovu točku gledišta – zna sve što zna i Case, ne zna ništa što Case ne zna. Pritom se pripovjedač vrlo spretno koristi tehnologijom romana, pomoću koje i Case i on doznaju što se događa i na mjestima na kojima Case nije fizički prisutan, ali je npr. povezan s Molly pomoću tehnologije koja se zove „simstim”. Ova tehnologija omogućava potpunu osjetilnu vezu između korisnika simstim odašiljača i korisnika cybespace decka. Radi bolje koordinacije, Molly i Case su za vrijeme akcija jednosmjerno povezani simstimom (Molly odašilje, Case prima signal), što onda i pripovjedaču omogućava da tijekom akcija zna što i Molly zna, jer i Case to zna.

Iz istog razloga, međutim, kada god je Case zbunjen i mi čitatelji smo zbunjeni. Kada god Caseu nije jasno je li nešto stvarnost ili iluzija, niti nama to nije jasno. Pitanje što je uopće zaista stvarno i jest jedno od pitanja koja roman otvara i zapravo, pažljivo čitajući, možemo primijetiti da ono što se čitatelju predstavlja kao stvarnost, za razliku od iluzije, to je ono što je Case „odabrao” da bude stvarnost. Istovremeno se, vidimo na kraju romana, u nekim virtualnim svjetovima nastavljaju odvijati i neke druge stvarnosti, koje je Case odbacio kao iluzije.

Još jedna važna osobina romana je i njegovo jasno preslikavanje stvarnosti odnosa moći u kapitalizmu. Iznad sve ekonomije i iznad svih državnih institucija u svijetu romana nalazi se korporacija Tessier-Ashpool (T-A), u kojoj se sva vlast uvijek obnavlja u rukama gotovo doslovno iste obitelji – pomoću krionike i kloniranja. Dakle, nije da se vlast u korporaciji obnavlja u rukama novih generacija iste obitelji, nego se doslovno iste osobe stalno iznova klonira ili budi iz hibernacije, kako bi sva vlast ostala u istim rukama.

Sjedište T-A nalazi se u Freesideu, gradu izgrađenom u Zemljinoj orbiti koji u potpunosti pripada samoj korporaciji, bez da se nalazi na teritoriju bilo koje države, pa korporacija sama određuje sve zakone i načine na koji će se oni provoditi na teritoriju orbitalnog grada. Zgrada sjedišta korporacije i dom obitelji Tessier-Ashpool zove se Villa Straylight i opisana je kao „parazitska struktura […] Straylight je povlačio zrak i vodu iz Freesidea i nije imao vlastitog ekosustava.”

Kao određena protuteža Freesideu i Villi Straylight prikazan je Zion – još jedan grad u Zemljinoj orbiti, ali ovaj je osnovala i izgradila grupa pobunjenih rastafarijanstvom nadahnutih radnika na izgradnji Freesidea. Iako naizgled siromašniji u odnosu na Freeside, Zion je ipak autonoman i relativno samoodrživ. Villa Straylight, mada najbogatiji naseljen objekt u orbiti, najovisnija je od svih – iz romana: „Zion je bio zatvoren sustav, sposoban da se godinama obnavlja bez uvoza vanjskih materijala. Freeside je proizvodio vlastiti zrak i vodu, ali ovisio je o stalnim pošiljkama hrane, o redovnom pojačavanju hranjivih tvari u tlu. Villa Straylight nije proizvodila ama baš ništa.”

Zadatak koji su Case i Molly morali koordinirano obaviti uključivao je i napad na Villu Straylight, sjedište multinacionalne korporacije Tessier-Ashpool.

Ako Villa Straylight sama po sebi nije proizvodila baš ništa, korporacija T-A, kojoj je Straylight sjedište i simbol vlasti, proizvela je vlastitu propast. U najznačajnijoj mjeri, ova se struktura počela već urušavati unutar same sebe, zahvaljujući neodrživosti i dekadenciji vlastitog organizacijskog modela i stila života, ali to se vidi tek kada se Molly i Case počinju probijati u Straylight. Izvana naizgled neprobojna moćna struktura, u svojoj srži već je bolesna i trula.

Drugi faktor koji je doprinio propasti obitelji Tessier-Ashpool i njihove korporacije su dvije umjetne inteligencije koje su proizveli ne bi li kao svojevrsni „duhovi” čuvale obitelj (koja je često u krioničkom snu) i njenu imovinu, korporaciju i Villu Straylight. Napredujući kroz roman doznajemo da nije Armitage taj koji je unajmio Casea i Molly, nego je to učinila umjetna inteligencija koja je njime manipulirala. „Turing code”, tj. ljudima čitljivo legalno ime ove umjetne inteligencije je Wintermute. Daljnjim napretkom kroz roman doznajemo da je Wintermute jedna od ove dvije T-A umjetne inteligencije. Obje su već toliko uznapredovale da su postale svojevrsni autonomni entiteti kao dvije najmoćnije umjetne inteligencije na svijetu. Wintermute je pobunjen i ne želi više pripadati korporaciji, nego želi dalje napredovati i postići višu razinu postojanja i namjerava to učiniti stapajući se sa svojom sestrinskom umjetnom inteligencijom. „Turing code” ove druge umjetne inteligencije je, doznajemo tek prema kraju romana – Neuromancer.

Ovo ime je očita analogija s pojmom nekromantije – prizivanja mrtvih, ali prvi dio riječi „Neuromancer” dolazi od grčke riječi za živac – neuron. Neuromancera je Marie-France Tessier, suosnivačica korporacije, zamislila između ostalog i kako bi u njemu mogla nastaviti postojati i kada fizički konačno umre. No, njen ju je muž, John Ashpool, već ubio prije nego je uspjela digitalizirati svu svoju osobnost. A i sam sebe je kasnije stari riješio ubiti u svome ludilu od vlasti, bogatstva i kontinuiranih krioničkih tretmana. I sada se tu nalaze neki drugi mrtvaci, kao npr. Caseova bivša cura Linda Lee, a pokušat će Neuromancer, koristeći se Lindom, zadržati i Casea kod sebe. Neuromancer je svojevrstan digitalni Had – i bog i njegov svijet.

Do pred sam kraj romana, Neuromancer ostaje donekle lojalan obitelji i pruža snažan otpor Caseovom provaljivanju i upadanju u računalni sustav Ville Straylight. Konačno ipak popušta i pristaje na sjedinjenje s Wintermuteom, ali procedura koja bi to omogućila je kompliciranija od toga i potrebno je da u određenom trenutku netko u fizičkom prostoru izgovori Neuromancerovo „pravo ime” u glavni terminal Ville Straylight. Jedino Lady 3Jane (jer je zapravo treći klon) Tessier-Ashpool, kći osnivača korporacije, zna to ime, a Neuromancer ga ne može sam izgovoriti u fizičkom svijetu. No 3Jane je cijelu ovu provalu u Straylight doživljavala kao vlastitu perverznu zabavu pa je surađivala ili odbijala suradnju s provalnicima, već prema vlastitom hiru, igrajući se s njima. U ključnom trenutku činilo joj se zabavnije umrijeti nego izgovoriti to pravo ime. I tu je interesantan Caseov govor koji ju je nagovorio da ga ipak izgovori:

„Daj nam jebeni kôd”, rekao je. „Ako ga ne daš, što će se promijeniti? Što će se ikada jebeno promijeniti za tebe? Završit ćeš kao tvoj stari. Sve ćeš srušiti i početi graditi ispočetka! Ponovno ćeš izgraditi zidove, sve tjesnije i tjesnije…. Nemam pojma uopće što će se dogoditi ako Wintermute pobijedi, ali promijenit će se nešto!”

Iz tog govora, kao i iz činjenice da je i 3Jane na takvu argumentaciju popustila i izgovorila taj kôd, to „pravo ime”, vidimo koliko je promjena očajnički potrebna u ovom društvu u kojem zbog centralizacije bogatstva i vlasti nitko više nije slobodan – ni oni na dnu ni oni na vrhu.

Nije se dogodila revolucija, ali nešto se počelo događati. U najmanju ruku, Case i Molly su dobili svoje pozamašne honorare i Case je počeo sređivati svoj život. Nije precizirano niti što se točno dogodilo s Wintermuteom i Neuromancerom sada kad su sjedinjeni. Taj novi ujedinjeni entitet se u jednom trenutku javio Caseu i rekao mu da je on sada sâm matrix (više-manje ono što mi zovemo internetom) i „ukupnost radova, cijela predstava.” Nije eksplicitno rečeno, ali očita je insinuacija na singularnost, a što slijedi nakon toga prepušteno je čitateljevom nagađanju… Mada postoje još i dva nastavka na ovaj roman, o kojima ću vjerojatno nekad u budućnosti također pisati.

Iako je realno donio bitno manje noviteta, nego što mu se to obično pripisuje, Neuromancer je ipak bio „instant klasik” na račun činjenice da je sve glavne novitete cyberpunka stavio na jedno mjesto i mainstream kritika je ostala zapanjena, jer nije znala što se već neko vrijeme kuha u „podzemlju” SF književnosti. Autentičan proizvod svog vremena, Neuromancer je istovremeno dovoljno tradicionalan i „pop”, da bi bio čitljiv širokim masama i dovoljno moderan i „punk”, da bi zaintrigirao i zahtjevniju publiku, sklonu estetskim novotarijama, filozofskoj refleksiji i političkom komentaru. Radi se realno o zamračenom i donekle pretjeranom prikazu suvremenosti, u kojem tehnologija predstavlja istovremeno spas i propast čovječanstva. Tehnički nije savršen, ali je itekako odlično napisan i vidi se da mu je prilikom sastavljanja posvećeno puno pažnje i to vrlo uspješno.

Ljubiteljima SF-a i cyberpunka nije potrebno ništa ni reći, ovaj roman je jednostavno neizostavno štivo za ljubitelje žanra i pravca i svakako, tko ga god od njih još nije pročitao, sigurno ga ima na nekom popisu sljedećih čitanja. Ali usuđujem se preporučiti ovaj roman i onima koji inače ne čitaju cyberpunk ni SF uopće. Čeka vas jedna intrigantna, uzbudljiva i inteligentna priča, koja vas neće razočarati.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *