Da je punk mrtav slutili smo još 1978., kada su Crass već jasno proglasili njegovu smrt. Kroz godine i decenije koje su slijedile taj se proglas činio sve istinitijim. Da je punk pokopan i zaboravljen shvatili smo još na prelazu milenija, kada su nam pod „punk” prodavali kojekakve blinkove i avrilke. Da punk nije umro, nego je ubijen, podsjećaju nas razne marketinške dosjetke kao što su otužni spomenici Joeu Strummeru po provincijskim birtijama. Još jedna u nizu tužnih potvrda pojavila se opet u Zagrebu – europskoj prijestolnici zastarjelosti.
Piše: Franko Burolo
U sklopu street art projekta Punk’s Not Dead Art nastalo je u uskom prolazu koji povezuje Radićevu i Grič djelo naslovljeno „Punk Rock Street”. Pored toga što već i naslov asocira na Sesame Street ili nešto, još je i sam pojam „punk rock” diskutabilan u svjetlu pankerske opozicije rocku (ili barem „rokizmu”)… barem u periodu dok je punk bio punk.
Ironično je i to što se širi projekt zove „Punk’s Not Dead Art”, a u svojoj prvoj(?) manifestaciji prikazuje četvero umrlih pankera… više-manje. Punk Rock Street prikazuje portrete Sida Viciousa (Sex Pistols), Petea Shelleya (Buzzcocks), Adama Yaucha (Beasty Boys!) i Joea Strummera (The Clash). Pa prokomentirajmo malo i izbor ličnosti…
Joe Strummer i Pete Shelley su očekivan i gotovo samorazumljiv izbor. Pogotovo Joe Strummer, kao jedan od trojice frontmena danas vjerojatno najcjenjenijeg punk benda.
Niti Sid Vicious nije neočekivan izbor, iako sad kad sam ga tamo vidio, osvijestio sam da sam zapravo već duže vrijeme i zaboravio na njega… Em što i sam vrlo rijetko slušam Pistolse, em što mi se čini da ga se zadnjih godina nije nešto puno ni spominjalo kada bi se spomenuo punk u medijima, dokumentarcima i sl. Ipak, radi se o prvom punk manekenu – u punom smislu riječi „maneken”, od francuske riječi „mannequin” – lutka, model. Cijeli je njegov bend u značajnoj mjeri realno služio kao reklama za Sex – butik Malcolma McLarena i Vivienne Westwood, gdje je Sid bio najpasivniji element, izmanipuliran i izmodeliran do smrti.
I na kraju, tu je Adam Yauch… Ouch! Drag je i meni, ali ovdje, za sada, jednostavno odudara. Bez obzira na činjenicu da su Beasty Boys počeli kao hardcore punk bend, budimo realni, ipak se radi o hip hop bendu. Omjer njihovih hardcore punk i hip hop izdanja i kvantitativno i kvalitativno ide daleko i debelo više u korist hip-hopa. Uostalom, i kad bi bilo obratno, i dalje bi stršio kao jedini predstavnik hardcorea među pankerima prve generacije… Pored toga, zašto je naveden pravim imenom i prezimenom? Ako kod ovih drugih piše Joe Strummer (a ne John Mellor) i Sid Vicious (a ne John Ritchie), zašto ovome ne piše MCA?!
Što se hip-hopa samog po sebi tiče, želim naglasiti da je to zapravo i OK – Joe Strummer je i sam odrepao nekoliko pjesama i drago mi je da se priznaje ta neka poveznica između punka i hip-hopa. Jedino što mislim da bi se onda Yaucheva prisutnost bolje uklopila kada bi se tu našao još koji pankoidni reper ili čak pripadnik nekog trećeg (pa i četvrtog i petog…) s punkom povezanog pravca. I kad smo već kod toga, zaista me zaprepašćuje izostanak portreta Keitha Flinta iz Prodigyja u ovom radu… Mada smatram da bi pankerskiji izbor bio Karl Crack iz Atari Teenage Riot.
I onda se povlači još i pitanje, zašto se posegnulo radije za hip hopom, umjesto npr. za nekom ženom iz prve generacije punka? Npr. Ari Up iz grupe The Slits bi se odlično snašla u ovom društvu, kako vlastitim kreativnim zaslugama, tako i činjenicom da je i sama bila dio iste scene u isto vrijeme. Vi Subversa iz Poison Girls je isto legendarna, ali možda preanarcho za ovaj projekt… Kad smo već na postpunku, možda se mogao i ponetko domaći naći ovdje? Npr. Milan Mladenović iz Šarla Akrobate i EKV bi se također dobro uklopio. Pitanja su to koja padaju na pamet kada se među pionirima punka nađe MCA…
I da, kažem „pioniri” punka u pravom smislu riječi – ljudi koji su pokrenuli i prvi put stvarali tu estetiku. Ali kad vidimo da neki domaći mediji pišući o ovom istom street art radu govore o „apolostolima” punka, još jednom, znamo da je punk ne samo ubijen, nego i neshvaćen i falsficiran. Ova religijska dimenzija koju su mu prišili potpuno je oprečna izvornom punku i osobama kao što je bio Joe Strummer. No mediji danas često površno promatraju i pogrešno tumače stvari o kojima pišu ili govore…
Nostalgična nekrofilija svejedno nije nimalo adekvatan vid odavanja počasti fenomenu punka. Daleko je adekvatniji nastavak kreativnosti u osporavateljskom duhu, koji pokazuje fakić cjelokupnom teretu prošlosti – pa i njenom pankerskom dijelu.