Bruce Sterling – Schismatrix (Plus) (1982-1985, 1996)

Piše: Franko Burolo

naslovnica Schismatrix PlusBruce Sterling tvrdi da je Schismatrix prvi roman koji je natipkao koristeći softver za obradu teksta na kućnom računalu. Ovaj ekstratekstualan podatak ništa ne mijenja na stvari po pitanju romana samoga po sebi, ali kao dodatna informacija može doprinijeti cyberpunk auri oko romana, što je i razlog zašto ga Sterling uopće navodi u svom predgovoru za Schismatrix Plus iz 1996.

Schismatrix je izvorno objavljen 1985. godine, kao najveća i konačna priča iz tzv. „Shaper/Mechanist” svijeta. Njemu je prethodilo pet kratkih priča objavljenih po raznim časopisima: Swarm i Spider Rose iz 1982., Cicada Queen iz 1983., Sunken Gardens i Twenty Evocations iz 1984. godine. Sve su ove priče, skupa s romanom Schismatrix 1996. godine ponovno objavljene u istoj knjizi, naslovljenoj Schismatrix Plus, što je varijanta koja se sve do danas, u novim izdanjima, ponovno tiska ili digitalizira. Tako sam i ja dospio do upravo takve verzije e-knjige. I dobro je da jesam, jer ove priče zaista upotpunjuju roman.

Sterling je u već spomenutom predgovoru napisao i da su ovih pet priča i roman „najcyberpunk” radovi koje je ikada napisao, što potvrđuje da je i svoj prvi softver za obradu teksta spomenuo radi gradnje aure romana. Međutim, jesu li ove priče i roman uopće „pravi” cyberpunk, dalo bi se diskutirati – što nije uopće loša stvar.

„Primjedbe” bismo mogli započeti već od ambijentacije – mjesto i vrijeme radnje nisu nimalo tipični za cyberpunk. Sve se odvija u svemiru, pretežno ne daleko, nego po Sunčevom Sustavu, ali ne na Zemlji, nego u svemiru. Vrijeme radnje je predaleka budućnost nego što je to uobičajeno za cyberpunk – raspon cjelokupne kronologije svih priča zajedno je od 2045. skroz do 2554. godine. S tim da se 2045. zapravo ne događa niti jedna od ispričanih priča – samo nam se u sklopu kronologije prikazane na kraju knjige daje do znanja da je najstariji lik spomenut kroz priče, Spider Rose, rođena još 2045. godine na Zemlji. Ali mi je na zemlji ne vidimo, a priča u kojoj je ona protagonistica, odvija se 2283. godine. Da, naime zahvaljujući razvoju tehnologije, svemirski ljudi u ovim pričama, ako su dovoljno imućni ili imaju „dobre” sponzore ili poslodavce mogu poživjeti poprilično dugo.

Još jedna djelomična primjedba bi mogla biti i biotehnologija. Pored uobičajene kibernetike i IT-a, ove priče obiluju i genetikom i biotehnologijom, čime ovaj rani cyberpunk roman zakoračuje već i u područje biopunka. No, dobro, biopunk ni nije drugo, nego cyberpunk u kojem je naglasak sa IT-a i robotike prenesen na biotehnologiju… A ovdje one postoje jedna kraj druge.

Upravo se na opreci ovih dvaju pristupa nadgradnje čovjeka u Shaper/Mechanist svijetu i razvio sukob između genetski planiranih i laboratorijski razvijenih Shapera, i kibernetički i bionički nadograđenih Mechanista – dviju supersila u cirkumsolarnom svemiru, koje su stalno u ratu, nekad hladnom, nekad otvorenom.

Konačno, još jedan netipičan element za cyberpunk priču ovdje su i „alieni”, tj. stvorenja koja nisu porijeklom sa Zemlje. Dakle, da, u ovoj knjizi ima svega: svemir, kiborzi, klonovi, alieni, seks, droga, nasilje, politika…

Očito je da je Sterling ovdje pokušao ostvariti autentičnu modernu SF epiku, koristeći se i pomoćnom znanstvenom literaturom autora kao što su J. D. Bernal, Freeman Dyson i Ilija Prigožin, koje otvoreno navodi u predgovoru. U istom predgovoru ne spominje nikakvu pomoćnu literaturu s područja društvenih znanosti i moram priznati da se to ipak dosta i osjeća.

Kroz gotovo pet stoljeća priče nailazimo na brojne političke pokrete i klike, koje su se sukobile po raznim više-manje površnim pitanjima: kibernetička ili genetička poboljšanja ljudskog tijela, prezervacija ljudskog roda u svom izvornom obliku bez kibernetičkih ni genetičkih modifikacija, rat ili mir među tim različitim koncepcijama čovječanstva u svemiru, širenje čovječanstva po galaksiji i uspostavljanje odnosa s različitim alienskim vrstama, nastavak svjesne tehnološki planirane ljudske evolucijei teraformacija i slično… Unatoč brojnim političkim skupinama, nije pokazana naročita kreativnost u zamišljanju političkih uređenja. Bez obzira na teritorijalne, političke i ideološke pripadnosti, razni gradovi, habitati i klike imaju svi vrlo slična politička uređenja: pretežno autoritarna i korporativna, sa sitnim varijacijama.

Unatoč tome, ipak se uspjelo prikazati kako je protagonist romana, Abelard Lindsay doživio transformaciju od mladog reakcionara do neumornog progresivca koji uvijek traži nove mogućnosti i nove spoznaje.

Riječ „anarhija” se čak i provlači kroz roman u više navrata, ali uvijek u opoziciji s pojmom zajednice… do pred sam kraj romana, kada Philip Constanine, inače Lindsayev prijatelj iz mladosti, a na kraju romana onemoćao bivši diktator jedne od prvih cirkumlunarnih republika i bivši vojni moćnik u Shaper dijelu svemira, donosi zaključak da se projekt teraformacije koji Lindsay i njegova klika „Lifesiders” provode na Europi (Jupiterovom mjesecu) sastoji od stapanja zajednice i anarhije.

Zanimljiva je upravo i ta karakterno-politička opozicija ovih dvaju prijatelja iz mladosti. Constantine je, dokle je god mogao, gledao kako da osvaja vlast i prestiž i tako je postao diktator prvo u svojoj i Lindsayevoj rodnoj Cirkumlunarnoj Korporativnoj Republici Mare Serenitatis, a kasnije na Shaper teritoriju. Lindsay je redovito bez pardona sav postignut prestiž ostavio za sobom, iz neutažive potrebe ne samo da sačuva život, nego i da jednostavno ide dalje, da ne stoji na mjestu. I konačno, za razliku od Constantineovih projekata, njegov zadnji projekt u romanu navodno graniči s anarhijom, ali ni tu se ne zadržava, nego nastavlja dalje.

Kada pročitamo kratke priče – onaj „plus” dio knjige, primjećujemo još jednu opoziciju na istome tragu. Naime, u Czarina Klusteru (CK), postoje dvije savezničke posthumanističke klike – Polycarbon i Lifesiders, svaka sa svojim projektom teraformacije. Klika Polycarbon na Marsu, a Lifesiders na Jupetorovom mjesecu Europi. Iz kratkih priča Cicada Queen i Sunken Gardens vidimo kako se razvijao projekt na Marsu, a iz romana Schismatrix vidimo u kojem je smjeru krenuo projekt na Europi. Iako se obje klike pozivaju na posthumanizam kao svoju temeljnu ideologiju i na teraformiranje kao svoj glavni cilj, na račun naizgled sitnih međusobnih ideoloških razlika ipak su ostale dvije odvojene klike, koje su u konačnici zaista razvile dva značajno različita politička projekta: na Europi, kako što smo rekli, pristup je bio relativno slobodarski, dok se u orbiti i na površini Marsa razvilo ekstremno autoritarno, totalitarno i gotovo kastinsko društvo. Naravno, Lifesiderse je osnovao Lindsay, nakon što je kliku Polycarbon već bio osnovao jedan njegov drugi prijatelj – Wellspring.

Nije teško u ovome prepoznati neke analogije sa stvarnim političkim pokretima, npr. iako je osnovna ideja socijalizam, razvila se iz njega čitava lepeza mogućih političkih rješenja od anarhije do staljinizma. Kao potvrda ove analogije dolazi i dijalog iz priče Sunken Gardens u kojem mlada patternistica (pripadnica jedne od nižih kasti na površini Marsa) Mirasol prigovara regalki (pripadnici vladajuće kaste iz Marsove orbite) Arkadyi Sorienti da režim svojim nasiljem i brutalnošću upropaštava samu svrhu teraformiranja, na što Sorienti svoj odgovor započinje s: „Our game is reality.” („Naša igra je realnost.”) Ova situacija svakoj informiranoj osobi priziva analogije s opozicijom radikalne ljevice i tzv. „realnog socijalizma”.

Jasno da Wellspring nije ni doživio ovaj razvoj situacije na Marsu, pošto je nastradao već za vrijeme raspada CK-a (što vidimo u priči Cicada Queen, ali ne i u romanu), a Lindsay je i ne znajući za to na sastanku Lifesidersa u istom periodu predložio da se odvoje od Wellspringa i Polycarbona i nastave sami sa svojim projektom (što se vidi u romanu, ali ne i u pričama).

Knjiga ima zapravo relativno veliku količinu nagovještaja, migova, aluzija na političku stvarnost svoga vremena, od hladnog rata do radikalne ljevice i ekstremne desnice. Teraformiranje je očita metafora utopije, tj. nastojanja da se stvori (ovdje čak doslovno) jedan novi i bolji svijet. I dok se marsovska potencijalna utopija polako pretvarala u distopiju, i baš kad je projekt na Europi uspješno i odlučno zakoračio prema svojoj potencijalnoj utopiji, naš je protagonist Lindsay ostavio sve to iza sebe i krenuo istraživati nove spoznaje i nove utopijske mogućnosti.

Unatoč svemu tome, roman i nije tako sjajno napisan. Zapravo, čitajući ga stjeće se dojam da autor nije bio na čisto želi li napisati roman ili uokvirenu zbirku međusobno vezanih priča. Osim toga, pokazana je iznenađujuće slaba politička maštovitost za pripovjedno djelo koje se očito htjelo baviti politikom.Vremensko-prostorni raspon romana je prevelik za jednog pripovjedača da bi održavao intenzitet pripovijedanja i interes čitatelja na visokoj razini. Mogu zamisliti da bi cijela stvar bolje izgledala da je bila kolektivno pisana. Na momente mi se i činilo kao da čitam neku razvodnjenu verziju romana Q Luthera Blissetta (zapravo Wu Ming), iako je potonji izašao značajno kasnije.

Ideja romana je bez sumnje grandiozna, ali u izvedbi je očito da je bila značajno veći zalogaj nego što je njen mladi autor bio u stanju sam prožvakati. U prilog tome govori i činjenica da kratke priče vezane za roman osjetno bolje funkcioniraju od samog romana – jednostavno su odlične.

Priče sve od reda imaju i neki horor prizvuk, nekad jači – nekad slabiji, koji u svakom slučaju jako dobro doprinosi atmosferi. Nazire se to i kroz roman, ali pretežno jako razvodnjeno. Kroz priče nailazimo i na više eksperimentiranja u pripovjednim tehnikama, pogotovo u Twenty Evocations. Roman je pak dosta konvencionalno i građanski napisan, unatoč tome što je prvi autorov roman natipkan na računalu.

Zgodan roman, sve u svemu, ali oduševio me nije. Za ovu vrstu romana, čini mi se da ima prevelik vremenski raspon i tempo je pripovijedanja u nekim dijelovima prespor. Iako je očito da se roman htio eksplicitno baviti i politikom, nedostaje mu maštovitosti upravo na planu mogućih političkih uređenja raspršenih po Sunčevom sustavu i kroz vremenski raspon od gotovo pola milenija. Unatoč tome, ipak se probija jedan progresivan dojam romana kao cjeline, jedna optimalna projekcija u budućnost i osjećaj da svako „dobro” djelovanje potječe iz dvije stvari: iz utopijske perspektive i želje za kontinuiranim napredovanjem u osobnom i društvenom razvoju.

Dojam popravljaju ranije napisane kratke priče, koje su znatno uzbudljivije i svojim sadržajem i svojom formom i svojim stilom, nego što je to roman i značajno ga nadopunjuju, pogotovo na poetičkom i semantičkom planu. Ipak, ove priče same za sebe ostavljaju znatno pesimističniji dojam od romana pa možemo reći da njih pak roman značajno nadopunjuje. Preporuka je, dakle, pročitati sve zajedno – Schismatrix Plus, radije nego samo roman ili samo priče. Radi se svakako o važnom dokumentu mladoga Sterlinga i ranog cyberpunka, iako ne baš i o najboljem primjerku te književnosti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *