Nije samo desnica ta koja u zadnje vrijeme Hrvatsku vraća u devedesete ili ranije u prošlost, ovaj problem danas zahvaća čitavu našu kulturu i ljevica nije imuna. Dapače, može se zadnjih godina primijetiti jedna nazadna tendencija u estetičkom i poetičkom ukusu ljevice, koja sistematski preferira prošlost pred budućnošću. Na proslavama i zabavama, ali i na prosvjedima se tako redovito insistira na staroj dobro znanoj (i često lošoj) glazbi. “Festival poezije otpora” u Zagrebu nije dao prostora novim autorima, nego je nudio recitacije tekstova autora iz srednjoškolskih čitanki. Titoistička ikonografija je postala uobičajena po profilima na društvenim mrežama. Projekt samoupravnog nogometnog kluba je čak i službeno uzeo ime NK Zagreb 041, prizivajući time prošla vremena Titove Jugoslavije, umjesto da projicira neko bolje društvo budućnosti. Kada se prije otprilike dvije-tri godine počelo pričati o povratku devedesetih godina – u vezi s porastom uglavnom homofobičnog i nacionalističkog antimanjinskog stava u Hrvatskoj – domaća je ljevica zamahala npr. Arkzinom, kultnim časopisom također iz devedesetih. Reklo bi se da je ljevičarska kultura zapela u prošlome stoljeću.
Međutim, autentična se ljevica ne očituje samo u osporavanju aktualnog statusa quo – realno, to čini i velik dio tradicionalističke desnice. Uz osporavanje trenutnog, ljevica osporava i svaki prijašnji satus quo, bez obzira na njegov možebitno socijalistički nazivnik ili ikonografiju. I što je još važnije, uz osporavanje mučne prošlosti i sadašnjosti, autentična se ljevica očituje još i u projiciranju bolje budućnosti. Bez toga, to jednostavno nije ljevica.
U tome smislu, opredjeljivanje za NDH ili “Tuđmanovu” Hrvatsku s jedne strane ili za SFRJ s druge strane nije sukob između ljevice i desnice, nego između dvije varijacije tradicionalističke desnice, svaka sa svojom svetom ikonografijom, jezikom i tradicijom. U oba slučaja radi se o projekciji neke upropaštene navodno dobre prošlosti kojoj se treba vratiti – što je autentično reakcionaran stav.
Ovaj se problem zrcali između političkog i estetičkog polja, kao što se i inače politika, etika, religija, poetika i estetika međusobno zrcale stvarajući tako jedinstvenu hologramsku projekciju (podobu) ideologije i kulture, koja međutim sasvim konkretno i opipljivo djeluje na naše svakodnevne živote. Revolucija je impotentna sve dok njen duh ne prožme sve aspekte ljudskoga djelovanja, uključujući one estetičke.
Na polju same estetike, isto tako nije dovoljno da je samo sadržaj nekog djela revolucionaran da bismo ga zaista mogli smatrati revolucionarnom umjetnošću. “Revolucija sadržaja – socijalizam – anarhizam, nezamisliva je bez revolucije forme – futurizma.”, pisao je Vladimir Majakovski još 1918. u svome “Otvorenom pismu radnicima” kritizirajući “socijalističko” oduševljenje starom aristokratskom i buržoaskom umjetnošću. I zaista, novi se sadržaji mogu izreći samo tražeći nove forme i nove stilove, koji su trenutno slabo poznati ili još potpuno nepoznati, koji ne proizlaze iz bijega u prošlost, nego iz konfrontacije sa suvremenošću. Jezik buržoaske umjetnosti, na koji smo navikli i za koji nam se čini da ga razumijemo i bez mnogo uloženog truda, postao je već neadekvatan ili barem nedostatan za zaista uvjerljivo prikazivanje bilo ljepote bilo užasa suvremenosti koju upravo živimo, i uglavnom je beskoristan kod predočavanja naših utopijskih težnji i nadanja za budućnost.
Objašnjavajući koncept “novogovora” iz njegove 1984., jezika na kojem u romanu vlast odgaja narod, George Orwel je pisao da kada ljudski um nije u stanju nešto izraziti, prestane o tome i misliti, a moderna kognitivna lingvistika dokazuje da je bio na dobrome tragu. Odustajanjem od revolucionarnih formi izražavanja, dakle, odustaje se od mogućnosti zaista revolucionarne misli i od utopijske perspektive uopće. Od presudne je važnosti širiti mogućnosti izražavanja, za što je upravo (eksperimentalna) umjetnost izrazito pogodna.
Avangarde su se trudile dati revolucionarnu formu revolucionarnome sadržaju, ali postmodernizam je onda u velikoj mjeri preuzeo forme avangardi i uglavnom ih ispraznio od takvoga sadržaja. Ljevičarski aktivisti koji se danas gnušaju nad bučnim izrazima “hipermoderne” umjetnosti moraju shvatiti da je njihovo gnušanje analogno današnjem radničkom gnušanju nad ljevicom uopće: ono proizlazi iz dugogodišnjeg serviranja i primanja znakovlja ispražnjenog od značenja. Imperativ je nove kulture, dakle, sjedinjenje revolucionarnog sadržaja s revolucionarnom formom, kako bi se omogućio nastavak razvoja istinski revolucionarne kulture, orijentirane prema budućnosti, uvijek s novim sadržajima, formama i stilovima.
* * *
Ironično je kako danas ljudi koji ionako slušaju elektronsku glazbu, dio najsuvremenije elektronike komentiraju da zvuči “kao iz igrice”. Sjećam se kad sam bio klinac u devedesetima kako su odrasli koji su me okruživali komentirali za tadašnju elektronsku glazbu: “to je kao da slušaš muziku iz videoigrice.” Sada kad se ta tada nova glazba udomaćila, čak i njeni obožavatelji za velik dio novije elektronike (pogotovo ako je lo-fi, ali ne isključivo) komentiraju da zvuči “kao iz igrice”. Možemo zaključiti da je taj komentar, kao i onaj: “kakva je to buka”, potencijalno znak da se radi o modernijoj i naprednijoj glazbi od one na koju se prosječno uho naviklo.
Estetika našeg vremena, uostalom, i jest obilježena igricama, internetom, kompjuterskim terminalima, laptopima, tabletima i smartphonima, bežičnom komunikacijom, serverima itd., sve to pored teških društvenih, ekonomskih i ekoloških problema koje sa sobom nosi duboka kriza cjelokupne građanske kulture. Osnovno načelo cyberpunk estetike: “high tech and low life”, danas više nije znanstvena fantastika, nego naša svakodnevica, a granica između fizičkog i kibernetičkog prostora postaje sve tanja i labavija. Umjetnik koji to danas ignorira, jednostavno ne komunicira sa suvremenošću u kojoj stvara, njegovo djelo je zastarjelo.
Želimo istraživati i razvijati estetiku koja se aktivno suočava sa suvremenošću i koja iz toga suočavanja proizlazi. Odbacujemo neofobiju i tehnofobiju građanskog društva i njegovog “dobrog ukusa”. Želimo doprinijeti razvoju kulture orijentirane prema budućnosti slobode, obilja i jednakosti za svakoga.
Mi smo IT generacija. Ne plovimo morem, nego internetom. Naši oblaci nisu nakupine vode u atmosferi, nego nakupine podataka na udaljenim serverima. Naši miševi ne traže sir po kućama, nego funkcioniraju kao periferne jedinice za upravljanje našim uređajima. Naša pošta odavno već nije opipljiva i smiješimo se “:-)”, smijemo se “LOL”, zamišljeni smo u točkicama: … Na taj način i o tome želimo pjevati. Počnimo već jednom uzimati našu poeziju iz budućnosti, a ne iz prošlosti!
Život nam je postao tekst i slika u svemiru informacija. I nije to ništa nestvarno, jer ni znak ni sadržaj jedno bez drugoga ne postoje, pošto u konačnici jedino kroz znakove možemo proučavati stvarnost, interpretirati je i djelovati na nju.
Franko Burolo
Zagreb, jesen 2015.
za 128-bit