Rudy Rucker – Software (1982)

Software_(novel)Piše: Franko Burolo

Prošli sam tjedan završio s čitanjem jednog od najranijih, a već vrlo hardcore cyberpunk romana – Software Rudya Ruckera iz 1982. Rucker je s ovim romanom dobitnik prve ikada danas prestižne godišnje nagrade za najbolji američki SF roman – “Philip K. Dick Award”.

Roman otvara neke od klasičnih tema cyberpunka, kao što su sebesvjesna umjetna inteligencija i mogućnost digitalizacije ljudskog uma i osobnosti. Što uskoro možda ni neće više biti samo SF, vidi link. Na to se nadovezuju i filozofska i mistična pitanja o slobodi, individualnosti, evoluciji, duši, Bogu, postojanju… Unatoč velikim temama, roman nije pretjerano zahtjevno štivo, nego je čak i pored povremenih kratkih eksperimentalnih izleta i dalje prilično čitak. To ipak ne znači da vas ne bi mogao povremeno i uznemiriti svojim sadržajem. Genijalno je npr. peto poglavlje, koje se u cijelosti bavi pokušajem grupe masovnih ubojica da na živo pojedu mozak jednome od dvojice protagonista. I to je tek početak romana od 28 poglavlja.

Kroz roman, dakle, pratimo dvojicu protagonista: starog kibernetičara i računalnog znanstvenika sklonoga alkoholu Cobba Andersona i mladog taksista sklonoga drogama Sta-Hia Mooneya. Osim ljudi, likovi u romanu su i “boppersi” – sebesvjesni inteligentni roboti, koji žive uglavnom na Mjesecu. Vrijeme radnje je 2020. godina, a mjesto Florida u SAD-u i Disky – bopperski grad na Mjesecu.
Cobb Anderson je čovjek zaslužan za razvoj programa koji su se simulirajući evoluciju sami razvijali do inteligencije, svijesti o sebi i slobodne volje. Pošto je 2001. godine bopper zvan Ralph Numbers pokrenuo pobunu boppersa, koji su onda zauzeli Mjesec (pomoću boppersa koloniziran već 1995.) kao svoj teritorij, Anderson je na Zemlji u SAD-u viđen kao izdajnik i subverzivac.
Na početku romana, starom, boležljivom i pijanom Andersonu pristupa njegova robotska replika, tvrdi da mu boppersi mogu dati besmrtnost i daje mu novac za put na Mjesec, gdje bi se operacija trebala izvršiti. Od tada nadalje, kroz roman se ne prestaju nizati neobični događaji, koji će svako zadržati pažnju čitatelja do kraja romana.

Svidjelo mi se što boppersi uglavnom nisu androidi, tj. nemaju ljudsko obličje, nego su prikazani kao mehanička bića raznoraznih oblika, najčešće, ali ne isključivo, industrijske namjene. Pa i takvi, boppersi na mjesecu svejedno imaju razvijenu kulturu, osjećaj za estetiku, individualne ukuse, običaje, modne trendove, vidove “opijanja” itd. Vrlo su šareni i živopisni opisi situacija i događanja u Diskyu, na Mjesecu.
Spominje se također u romanu da su boppersi nakon pobune 2001. organizirali neku vrstu anarhističkog društva na Mjesecu, ali ne ulazi se u elaboraciju što oni točno podrazumijevaju pod pojmom anarhije. Prikazano je, međutim, da se spletom raznih okolnosti to društvo počelo degradirati prema starinskijem zemaljskom ljudskom kapitalističkom modelu, zbog čega, između ostalog, za vrijeme radnje romana dolazi do nove pobune i građanskog rata na Mjesecu, među boppersima.

Osim slabe političke elaboracije, zamjerka bi mogla biti i određena predvidljivost romana. Često mi se čitajući događalo da sam po određenim nagovještajima mogao točno predvidjeti što će se uskoro dogoditi i redovito sam bio u pravu. Roman me nijednom nije iznenadio navodeći me prethodno na krivi trag. Međutim, ti su nagovještaji redovito bili toliko zabavni da mi je bilo teško zaista zamjeriti tu predvidljivost, naprotiv, gotovo da sam jedva čekao stići do dijela di će se dogoditi to što se ranije dalo predvidjeti.

Pripovijedanje je organizirano na način da ne sugerira konačan sud o tome tko je pozitivac a tko negativac u cijeloj priči. Etički sud o digitalizaciji ljudskog uma i osobnosti, što je invazivan i za biološko tijelo destruktivan proces, o stapanju individualnih svijesti u jednu veliku jedistvenu svijest, o ustanku malih boppera protiv velikih, o neprijateljstvu ili prijateljstvu ljudi i boppera itd. prepušten je čitatelju.

Sve u svemu, radi se o vrlo zabavnom i uzbudljivom romanu koji potiče i na razmišljanje o velikim tehnološkim, znanstvenim, etičkim i filozofskim temama. Pretenciozno? Možda. Ali, u tom slučaju pretencioznijom se može učiniti odluka o pisanju romana, nego njegova tematika, pošto se čitajući roman stiče dojam da je autor daleko upućeniji u znanstvena i tehnološka pitanja koja se tu otvaraju, nego u samo pisanje romana. Da se razumijemo, roman nije uopće loše napisan, dapače, ali po svojoj formi i tehnici, nekako je običan. Zbog toga se na momente jezik romana može učiniti neadekvatnim kod prikazivanja nekih bizarnih situacija, kojih itekako ima. S druge strane, roman time postiže pristupačnost širokoj publici, kojoj običnim standardnim jezikom servira moderne (revolucionarne?), inteligentne i zahtjevne teme. Pomalo kao neki pop bend u stilu McCarthyja ili Manic Street Preachersa. Međutim, baš kao i kod tih bendova, ostaje pitanje u kojoj mjeri je sadržaj zaista prenesen, a u kojoj djelo zbog svoje pojavnosti ostaje shvaćeno kao puka zabava.

Software je inače prvi dio Ruckerove Ware tetralogije. Na njega se nastavljaju Wetware (1988.), Freeware (1997.) i konačno Realware (2000.). Bit će vjerojatno i o njima riječi, s vremenom. A u međuvremenu, možete i sami čitati čitavu tetralogiju, pošto elektronsko izdanje (na engleskom originalu) autor ustupa i besplatno pod licencom CC BY-NC-ND 3.0, što je vrlo pohvalno. Linkove na različita izdanja i formate možete naći ovdje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *