Piše: Franko Burolo
U utorak 12. travnja 2016. godine u 20 sati u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo u Zagrebu, a u sklopu programa Galerije Močvara i u organizaciji Kontejnera otvorena je za javnost multimedijalna instalacija njemačkog umjetnika Martina Backesa O čemu pjevaju strojevi, nakon čega se instalaciju moglo razgledati još naredna dva dana, do četvrtka 14. travnja. Uz otvorenje bio je organiziran i razgovor s autorom. Kao ljubitelj stapanja estetike i tehnologije, pogotovo kad se tiče glazbe i poezije, bio sam zaintrigiran i prisustvovao sam otvorenju. O čemu, dakle, pjevaju strojevi?
Instalacija se sastoji “od potpuno automatiziranog uređaja koji kontinuirano pjeva poznate balade sa samih vrhova glazbenih top-listi 1990-ih. Dok izvodi ove emotivno nabijene pjesme, posebno dizajnirani računalni program istovremeno pokušava ukomponirati prigodne ljudske osjećaje u samu izvedbu. Ovakvo ponašanje kao da odražava želju stroja za posjedovanjem određene sofisticiranosti, a u konačnici i vlastite osobnosti.”, tvrdi brošura uz instalaciju.
Na licu mjesta, publika se našla u mraku pred zvučnicima i ekranom pred kojim je za fintu postavljen mikrofon. Na crnoj podlozi ekrana niže nalazi se bijeli pravokutnik animiran na način da imitira usta dok se iz zvučnika čuju blago pištave jednozvučne melodije poznatih čeznutljivih balada iz devedesetih godina. Na ekranu iznad animiranog pravokutnika/”usta” ispisuje se istovremeno tekst trenutnog dijela melodije, kao na karaoke…
Kroz razgovor s autorom moglo se saznati da je glavna funkcija njegovog programa zapravo samo ta da sintetizira u tom minimalnom obliku unaprijed pripremljene melodije prema izboru autora, pri čemu usput prikazuje tekst i animira pravokutnik koji imitira usta. Nema, dakle, nikakve nasumične kombinatorike koja bi mogla simulirati nekakvu kreativnost ili osobnost samog stroja. “Ljudski osjećaji” su u izvedbu ukomponirani povremenim falševima u glazbenoj izvedbi, koji bi trebali asocirati na emocionalno i afektivno uzrokovane falševe koji se i ljudima događaju. Međutim, moj je dojam nakon višekratnog slušanja par istih melodija bio taj da se ti falševi redovito dogode na istim mjestima u izvedbi, čime se gubi osjećaj spontanosti u kojoj bi oni trebali nastati.
Redoslijed pjesama je nasumičan, ali I Will Always Love You (inače od Dolly Parton, ali proslavljena u verziji Whitney Houston) se toliko puta ponavljala da nisam stigao dobiti dojam da se išta drugo izvodi osim još dvije pjesme uz ovu: (Everything I Do) I Do It for You (Bryan Adams) i My Heart Will Go On (Celine Dion). Najviše Houston i Adams… A po informaciji sa autorovog službenog sita, vidimo da ni ne svira više od pet pjesama sve ukupno. Ova repetitivnost nimalo ne pomaže zadržavanju pozornosti publike.
Treba ipak priznati da je ideja itekako dobra: predstaviti digitalni stroj kao potencijalno emocionalno biće, sa svojim čežnjama i svojom osobnošću i pritom istaknuti da su ove (ne samo) ljudske osobine najprisutnije upravo u estetskom izražavanju, u umjetnosti, čiji su predstavnici u ovom slučaju glazba i poezija. No, je li to možda bio prezahtjevan zadatak za samostalan rad? Jer konceptualizacija i izvedba u konačnici ostavljaju dojam da se radi više-manje o lo-fi karaoke uređaju s mikrofonom pred ekranom…
S obzirom na činjenicu da Backesov stroj ne čini apsolutno ništa “spontano” ni po “vlastitom” nahođenju (tj. ništa što bi simuliralo spontanost i osobnu autonomiju ili kreativnost), nego je u svemu predvidljiv ne samo autoru, nego i promatraču, odgovor na pitanje iz naslova djela, sudeći prema djelu samom, glasi: strojevi pjevaju o tome o čemu čovjek želi da pjevaju i na način na koji to čovjek želi. Ali to nije apsolutno ništa novo… Ipak, ova misao može poslužiti kao svojevrsno splašnjavanje entuzijazama i strahova vezanih za recentna postignuća u razvoju umjetne inteligencije.
U nastavku nešto mojih lo-fi fotki s mobitelom, a službenu galeriju kvalitetnijih fotografija možete pogledati na Facebooku.
