Jedna od glavnih inspiracija za ime ovoga sita proizlazi iz moje fascinacije 8-bit kulturom i njenom glazbom: mikromuzikom. Prva je ideja bila da se pokuša hrvatskoj publici prezentirati ova kultura koja se po svijetu u undergroundu razvija već preko deset godina i već se pomalo čuju njeni utjecaji i na mainstream, a u Hrvatskoj je još uvijek prilično nepoznata i uglavnom “skandalozna” mnogim ljudima koji se ipak susretnu s njenim izrazom, pogotovo glazbenim. “Skandalozna” jer je puna pištave buke, jer zvuči “kao iz igrice”, jer je “smiješno”, jer “kako to možeš slušati za ozbiljno?”, jer “pa ne možeš svirati na Game Boyu!”, jer “daj stavi neku normalnu muziku!”
Od prve ideje do prvih koraka u konkretnoj realizaciji, koncept se proširio i site se neće baviti samo mikromuzikom i 8-bit kulturom, ali svakako će biti ovdje riječi i o takvim sadržajima. Za ovaj prvi put, reći ću par općenitih riječi i izdvojiti nekoliko mikromuzičara koji mi se u ovome kontekstu čine interesantnima.
Za sam početak, bilo bi dobro razjasniti neke osnovne pojmove, koji se često brkaju i na samoj sceni pa je ovo moje samo jedno od mogućih pojašnjenja:
8-bit
U informatici, bit je osnovna, binarna jedinica informacije u digitalnom sustavu. “8-bit” je oznaka za podatkovne jedinice raspona do 8 bitova, tj. do 8 binarnih “znamenki” ili jednoga bytea. 8-bit centralni procesori (CPU) i ostali čipovi su oni koji su bazirani na registrima i sabirnicama te veličine. 8-bit je također i naziv za generaciju računala (uključujući igraće konzole) u kojoj su 8-bit mikroprocesori bili norma (uglavnom u osamdesetim godinama).
Moglo bi se reći da je 8-bit temeljna arhitektura modernog IT-a, u kojem je byte standardno fiksiran na 8 bita i sve su čipovske arhitekture djeljive s 8: 8-bit, 16-bit, 32-bit, 64-bit…
U pop kulturi, 8-bit označava estetski pravac i pripadajuću mu subkulturu koji su inspirirani ranim generacijama kućnih i osobnih računala i igraćih konzola. Ovaj retro-futuristički pravac je najprominentnije prisutan u glazbi (micromusic), ali vidljiv je i u pratećoj vizualizaciji (koja se na koncertima često i izvodi na izvornom hardveru), kao i u grafici (i vezano i nevezano za glazbu) i u računalnim igrama. U književnosti 8-bit estetika nije zaista prisutna, ali nadovezuje se na srodne književne pravce, kao što su cyberpunk i digitalna poezija.
8-bit kultura promiče, između ostalog, ideju korištenja svakodnevne kućne elektronike u svrhu stvaranja kreativnih estetskih djela, čak i ako uređaji nisu izvorno za to zamišljeni, kao igraće konzole, mobiteli, digitalni audio plejeri ili bilo koji elektronski uređaji koji na bilo koji način mogu proizvesti nekakav zvuk ili sliku.
Demoscene
Demoscene je computer art subkultura koja se počela razvijati još u vremenima 8-bit računala, a svoj je vrhunac doživjela vjerojatno na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine, s prelaskom na 16-bit računala i njihovim pristupačnijim alatima za programiranje zvuka i slike.
Radi se doslovno o “demo sceni”, pri čemu se “demo” odnosi na male samostalne programe koji prikazuju audiovizualne prezentacije. Nastali su izvorno kao “potpisi” piratskih i hakerskih timova, kojima su ovi demonstrirali (od tuda demo) svoje programerske vještine, kako one u razbijanju koda i probijanju anti-piratskih zaštita, tako i one audiovizualne. S vremenom se, međutim, demoscena razvila u zasebnu umjetničko-geekovsku supkulturu, nevezanu za softversko piratstvo, sa svojim partijima, glasilima, forumima itd.
Jasno je da 8-bit kultura velik dio svojih korijena vuče iz demoscene, međutim, dok 8-bit kultura promiče uglavnom retro-futurističku lo-fi estetiku, za izvornu demoscenu nije tu bilo ništa “retro” ni lo-fi, upravo suprotno – to što su oni koristili i stvarali bila je sasvim aktualna, nova i moderna tehnologija toga vremena.
Paradoksalno, s razvojem HD rezolucija i u zvuku i u slici, nestao je onaj autentično čipovski, specifično kompjuterski štih digitalnih medija koji podsjeća na budućnost. Rekontekstualizacijom estetike demoscene u suvremenost 21. stoljeća, 8-bit kultura je upravo sezanjem u same “revolucionarne” početke masovnog osobnog računalstva (dakle, od 8-bit na dalje) i estetskom reaktualizacijom starih računala i digitalnih medijskih formata vratila osjećaj budućnosti u elektronsku estetiku našeg vremena. Stoga ne treba čuditi ni da se dio stare demoscene kasnije stopio u 8-bit scenu.
Chiptune
Pojam chiptune se izvorno odnosi na glazbene uratke demoscene. U širem smislu, odnosi se i općenito na digitalnu elektronsku glazbu pisanu u formatima kojima se demoscena koristi. U užem smislu, odnosi se samo na glazbu pisanu u onim formatima u kojima je svaki zvuk direktno i u realnom vremenu sintetiziran čipovima, za razliku od novije sinteze temeljene na semplovima (koje, doduše, opet čipovi obrađuju). I demoscene i 8-bit glazbenici koriste obje metode.
Stare su videoigre, na primjer, koristile isključivo chiptune glazbu, jer druge opcije još nije bilo u širem opticaju sve do druge polovice devedesetih godina. Iz sličnih tehničkih razloga, nije rijetkost da i rana digitalna glazba općenito, nevezano za videoigre ili demoscenu, također sliči na chiptune – sjetimo se npr. nekih Kraftwerkovih uradaka iz osamdesetih.
Treba također naglasiti da chiptune vrlo često nije 8-bit u tehničkom smislu. Npr. među 8-bit glazbenicima je vrlo popularno praviti chiptuneove na Game Boyu, koji ni nema odvojeni zvučni čip, nego ima audio integriran u CPU, i to samo s 4-kanalnim 4-bit zvukom. S druge strane, neki glazbenici emuliraju starinski chiptune u modernim glazbenim programima, koristeći moderne HD zvučne čipove.
Micromusic
Micromusic, a nazivaju je još i chipmusic, 8-bit music itd. krovni je pojam koji se odnosi na svu glazbu koja danas, u 21. stoljeću, koristi bilo autentičan bilo emulirani chiptune i dio je šire 8-bit estetike i kulture. Ne bi bilo ispravno za micromusic reći da je žanr, jer odnosi se na glazbu bilo kojeg žanra, koja se međutim djelomično ili u potpunosti izvodi u chiptuneu. Tako u sklopu mikromuzike nalazimo čitav niz 8-bit glazbenih žanrova, kao što su bitpop, chipcore, bleep metal, chipnoise, nerdcore, chip-hop i još kojekakve ekperimente, fusione, crossovere i chiptune adaptacije tradicionalnijih pop, rock i jazz stilova, ali i klasične glazbe.
Korištenjem low bit digitalnog elektronskog zvukovlja mikromuzika je zapravo osuvremenila inače izlizane i umorne žanrove i stilove popularne glazbe danas. Dok digitalna elektronika visoke definicije sve uvjerljivije imitira starije analogne i akustične zvukove, low bit zvukovi zvuče sve autentičnije digitalno, čipovski, kompjuterski, robotski, cyberpunk, SF… dakle, kao iz budućnosti, modernije.
Najčešći format objavljivanja ove glazbe već godinama je kratki album, tj. ono što bi se u vinilnom svijetu zvalo EP, dostupan za download, besplatno ili uz naplatu. “Netlables” su primarni kanal objavljivanja tih EP-jeva. Ovim formatom koji se svojom kratkoćom i načinom distribucije totalno uklapa u čitavu tu futurističku, kompjutersku, cyberpunk estetitu potvrđuje se moderni karakter ove scene i njena autentična pripadnost nezavisnoj suvremenoj umjetnosti uopće.
Da ne duljim više, pređimo konačno na glazbenike…
Bit Shifter
Jedan od najkultnijih na sceni, sa svojim kratkim albumom Information Chase iz 2006., Bit Shifter jedan je od glavnih krivaca za popularizaciju komponiranja glazbe na Game Boyu. Euforične power pop melodije i ritmovi kraj kojih je teško ostati miran i ne razdivljati se obilježje su Bit Shifterove glazbe. Nema vokala, ne izgovara se nikakav tekst uz glazbu, ali naboj je ipak revolucionaran u ovoj kombinaciji poticajnih melodija i ritmova iz neke zaboravljene budućnosti i naslova kao što su Hexadecimal Genome i Reformat the Planet.
Anamanaguchi
Ako više volite na bini vidjeti čitav bend, mogli bi vam se svidjeti Anamanaguchi. Radi se o naizgled običnom hipsterskom geek pop melodic HC punk bendu s gitarom, basom i bubnjevima… Samo što su ovi još dodatno geek sa svojom Nintendo Entertainment System (NES) konzolom koja pišti pred nastup programirane zvukove. U većini skladbi upravo je NES glavni instrument, dok ostali instrumenti služe više kao pratnja i ritam sekcija. Genijalan im je prvi mini album, Power Supply (2006.) i odličan soundtrack za video igru Scott Pilgrim Vs. The World: The Game (2010). Vrijedi poslušati još i Down Metropolis (2009.) i Endless Fantasy (2013.), a svoj zadnji “album”, Capsule Silence XXIV, objavili su u obliku videoigre za Windows i Mac (ne i za GNU/Linux, nažalost), koja je besplatno dostupna na njihovom websitu: http://www.anamanaguchi.com/
Kplecraft
Elektroakustični dvojac koji kombinira zvukove Gameboya, NES-a (ili Famicoma, kako ga zovu u Japanu), saksofona, didžeridu, razne akustične perkusije itd. Radi se o prilično plesnoj glazbi na tragu trancea, free jazza, acid jazza i improvizacije. Jedan od najzanimljivijih 8-bit bendova u opticaju. Imaju do sada četiri samostalna izdanja, od kojih najtoplije preporučam Multi-Boxer (2007.), ali bacite oko i na druga izdanja, kao KNMS-001 (2005.), Hamlin (2006.) i L 012 (2011.), jer svako je odlično.
Bud Melvin
Izuzetno interesantan elektroakustični eksperimentalni kantautor, koji se ne bavi isključivo mikromuzikom, ali to što ga je “proslavilo” je njegova jedinstvena 8-bit americana, gdje u uz Game Boy svira i banjo i gitaru i ukulele… Kroz svoju glazbu i tekstove obično kombinira mračne atmosfere s parodijom i to pakira u sebi specifičnu varijaciju americane, koja nerijetko koketira s dark waveom ili čak goth punkom. Kada kauboj u 21. stoljeću postane vampir, sluša Buda Melvina, vjerujte mi! 🙂 Ali ni veselije, uhu ugodne pop melodijice nisu mu strane, već prema potrebi. Komponirao je i glazbu za nezavisni eksperimentalni western film Paula Owena Nightside, a surađivao je i s drugim mikromuzičarima, kao što su npr. Coova i gwEm. Većinu Melvinovog opusa možete legalno i besplatno skinuti sa njegovog službenog sita. Naravno, nije na odmet niti ako koji album ipak kupite ili ako mu pošaljete kakvu donaciju, ukoliko ste u mogućnosti, naravno.
gwEm (and Counter Reset)
Svaštaroš gwEm i opskurni MC Counter Reset povremeno prave genijalne chip-hop/bleep metal suradnje, kao što je npr. album Live from Hell iz 2008.
GwEm je kao 8-bit glazbenik aktivan već preko 15 godina, čime je on zapravo jedan od pionira 8-bit scene kao različite od demoscene koja joj je prethodila. On sam s oduševljenjem ističe da mu 8-bit estetika pruža slobodu da istražuje koji god žanr ili pravac želi istražiti, ostajući pritom uvijek pod prijateljskim kišobranom čipovske glazbe. I zaista, on se tu slobodu uopće ne libi koristiti pa se kroz svoj rad kretao u zonama drum’n’bassa, punka, hip-hopa, heavy metala, garagea, folka, housea, grimea, dad rocka, happy hardcorea, dubstepa itd. Među instrumentima koje obično koristi nalaze se “Flying V” električna gitara, vokal i Atari ST kompjuter s trackerom koji gwEm sam programira i održava – maxYMiser. Velik dio njegove glazbe možete naći na Bandcampu.
Counter Reset je jedan opskurni MC o kojem je jako teško naći ikakve podatke po internetu. GwEmov site ga spominje kao jazz bubnjara i jungle MC-ja, ali osim u suradnjama s gwEmom, može se na njega i bez gwEma naletiti po 8-bit kompilacijama, kao što je npr. Chip Hop, za koju se čini, međutim, da nije više dostupna na internetima…
Za kraj poslušajte naš izbor mikromuzike na YouTubeu: