Katsuhiro Otomo – Akira (1982-1990)

akira-naslovniceMožda je zaista nemoguće iskreno govoriti o Akiri bez pridruživanja panegiričkom zboru koji ga već prati barem još od 1988. godine, kad je objavljena dugometražna animirana (anime) adaptacija ovog stripskog (manga) remek-djela. Kako to obično i biva, strip je tek nakon adaptacije za veliko platno i sam konačno počeo dobivati zasluženu slavu izvan Japana.

Autor stripa i dugometražne animacije u ovom slučaju je isti – Katsuhiro Otomo, no priče se ipak razlikuju. Uostalom, manga, koji je krenuo već 1982., izlazio je sve do 1990. – još dvije godine nakon što je anime već bio gotov i objavljen. Otomo je strip i pisao i crtao sam pa je cijela stvar išla i nešto sporije.

Nije mi ovdje namjera dati komparativnu analizu između manga i anime verzije, osvrnut ću se samo na strip, koji i sam za sebe itekako zaslužuje svu pažnju. Pokušat ću ovdje dati u grubo i neke osnovne smjernice za interpretaciju nekih aspekata stripa, zbog čeka moram odmah dati i SPOILER ALERT. Ako vam smeta doznati neke detalje priče unaprijed, nemojte čitati ovaj tekst prije nego pročitate strip. Ako ste pročitali strip ili vam ionako ne smetaju tzv. “spoileri” (mene baš oni ponekad zaintrigiraju), onda svakako nastavite čitati.

Da odmah riješimo i jednu dilemu… Tražite li po internetu informacije o ovome stripu, mogli biste naići na različito vrijeme radnje od onoga na koje ću se ja ovdje oslanjati. Naime, Wikipedia tvrdi da se radnja odvija 2019. godine, 37 godina nakon početka Trećeg svjetskog rata 1982. godine. No, u primjerku stripa koji sam ja čitao, radnja se odvija 2030. godine, oko 38 godina nakon početka Trećeg svjetskog rata 1992. godine. Isto se vrijeme kao i u mom primjerku stripa navodi i na web stranicama Akira2019.com, pod informacijama o stripu. Međutim, u razgovoru o članku na Wikipediji vidi se da je netko od urednika komentirao da ima japanko izdanje stripa, gdje su godine navedene kao što u članku i piše, dok jedan drugi urednik navodi da ima isti engleski prijevod kao i ja – izdanje Dark Horse Comicsa iz 2000. – 2002. godine. Iz toga zaključujem da različita izdanja stripa imaju različito navedene godine radnje.

Totalno je fora što neka izdanja, među kojima možda i izvorno izdanje, navode da se radnja odvija 2019. godine, dok se u poslijeratnom (Neo) Tokiju gradi novi olimpijski stadion, za igre predviđene 2020. godine, koje će se u stvarnosti zaista i odvijati u Tokiju! 😀 U mom se primjerku stripa stadion očito gradi za igre predviđene 2032. godine, za koje se u stvarnosti još uvijek ne zna gdje će se odvijati, ali vjerojatno neće tako brzo opet biti u Tokiju… Ovom ćemo se prigodom ipak držati vremena iz izdanja koje sam ja čitao.

Dakle, 6. prosinca (za Svetog Nikolu :-p) 1992. godine u 14:17 h dogodila se u Tokiju neviđena i neobjašnjena eksplozija koja je razorila čitavo tokijsko područje. Devet sati kasnije počeo je Treći svjetski rat. Glavna radnja stripa odvija se u obnovljenom “Neo-Tokiju” 38 godina nakon eksplozije koja je izazvala rat.

Ispočetka pratimo neobične okolnosti u kojima se zatekla jedna srednjoškolska banda motorista, da bismo se malo pomalo nepovratno upleli u igre moći (u svakom smislu sintagme) naprosto kozmičkih razmjera. Akira se u stripu čak i pojavljuje, u krvi i mesu, ali nije on protagonist, on je centralna tema svega što se događa. Glavni likovi su Kaneda i Tetsuo, prijatelji iz škole i pripadnici iste bande, no postavljeni u antagonistički odnos, iako u suštini svaka analiza njihovog odnosa ukazuje na duboko i kontinuirano prijateljstvo, unatoč svemu. Tu je i Kei, kao treći glavni lik i epizodna glavna junakinja u dijelovima stripa (npr. kada Kaneda “nestane” iz glavnog vremensko-prostornog kontinuuma). Kei se pojavljuje kao pripadnica nekog misterioznog pokreta otpora i kroz priču razvija složen odnos s Kanedom.

Napredujući kroz strip otkriva nam se svijet u kojem vojska provodi eksperimente na ljudima, a ono što se ispočetka čini kao antimilitaristička organizacija (kojoj na početku i Kei pripada) ispostavi se da je dio jedne stroge hijerarhije vjerskih fanatika. I jedni i drugi se bore tek za osvajanje vlasti, a ne za njeno raspuštanje. Malo pomalo strip nam otkriva pozadinske političke igre moći prvo u Japanu, a onda i u cijelom svijetu, iz kojih se vidi kako je apsolutno sva društvena struktura teško korumpirana i izopačena.

akira-unutraEksperimenti koje vojska provodi nad ljudima započeli su još prije rata, a eksplozija koja je bila povod za rat bila je incident vezan za te eksperimente. Vojska je, naime, eksperimente provodila nad mutiranom djecom koja su imala pojačane mentalne sposobnosti, kao što su telepatija, telekineza i sl. Ideja je bila potencirati ove njihove sposobnosti i koristiti ih u vojne svrhe. Međutim što su subjekti ovih eksperimenata postajali moćniji, to je bilo teže upravljati tim moćima, bilo vojsci bilo subjektima samim. Tako je mali Akira u dva navrata nekontrolirano razvalio Tokio i okolicu, prvi put 1992. i drugi put 2030. Po njemu su eksperimenti u periodu nakon rata i dobili ime – Projekt Akira.

Tetsuo, koji se spletom okolnosti također našao podvrgnut ovim eksperimentima, pokazao se sa svojim moćima kao mogući takmac Akiri, međutim nakon druge eksplozije Akirine moći, Tetsuo koristi Akiru kao svojevrsnu božansku mesijansku figuru s kojom uspostavlja vlast nad dijelom razrušenog, postapokaliptičnog Neo Tokya. Kaneda, Kei i prijatelji privremeno se udružuju s Lady Miyako i njenim kultom u borbi protiv Tetsuove i Akirine vlasti. Istovremeno svjetske sile udružene pod zaštitom američke (nego čije?) vojske promatraju s mora i iz zraka, ali i s komandosima na terenu, što se događa u Neo Tokyu i planiraju adekvatnu intervenciju.

Priču možemo promatrati i doslovno kako nam je servirana, ali smatram da sam kraj sugerira i alegorijsko čitanje čitavog stripa. U tom smislu, mutirana djeca i omladina metafora su budućnosti i novog – em što su djeca i omladina, em što su mutirani, tj. predstavljaju nov stupanj ljudske evolucije, što opet može biti shvaćeno i doslovno biološki, ali i kao metafora civilizacijskog razvoja. Vojska, religijski kult, političari, bogataši, UN itd. predstavljaju staro i prošlost. Svaki put kad su ove sile prošlosti pokušale u svoju korist iskoristiti sile budućnosti (eksperimenti nad “nadarenom” djecom), dogodila se katastrofa, što upućuje na nekompatibilnost novog sadržaja sa starim formama.

Pojačane moći ove mutirane djece mogu biti shvaćene kao metafora vlasti i u tom smislu interesantno je što su subjekti ovih eksperimenata, inače nadarena djeca, s pojačavanjem moći mahom ili umirali ili se razboljevali i stjecali invaliditete. Tetsua pak njegova velika moć kad je na vrhuncu doslovno deformira i ugrožava njegovu osobnost, njegovo bivstvo – on se gubi pred vlastitom moći, ona ga izobličuje i proždire. U tim trenucima Tetsuo upomoć doziva Kanedu, koji se bori protiv Tetsuove vlasti.

Destrukcija uzrokovana nehumanim eksperimentima vladajućih struktura oslobodila je, međutim, prostor za izgradnju nečeg novog. Nakon druge eksplozije Akirine moći, stare su konstituirane institucije u Neo Tokiju poništene i Tetsuo ispočetka pokušava uspostaviti nov poredak, ali imitirajući što mu je već poznato – carstvo i hijerarhija vlasti. Tu dolazi do inverzije prije rečenog i u ovom slučaju sile budućnosti pokušavaju iskoristiti modele prošlosti u svoju korist. Ovo je samo dovelo do još više destrukcije, u kojoj se Tetsuo i sam našao ugrožen. Nov čovjek jednostavno zahtijeva nove strukture da bi opstao, u suprotnom je opasan i za sebe i za okolinu.

Nakon treće eksplozije, koja je dokrajčila Neo Tokio i ostavila još veću gomilu ruševina i nezbrinute populacije, nema više ni Tetsua ni Akire ni njegovog trona ni Lady Miyako ni njenog hrama. U razrušeni Neo Tokio ulazi vojska. Radi se ovaj put o UN-ovim snagama koje zbrinjavaju izbjeglice i patroliraju zonu. Međutim, čim je UN-ova vojska stupila na teritorij koji je do malo prije bio pod Tetsuovom i Akirinom vlašću, netko je zapucao na njih iz bazuke.

kanedavsunKaneda i društvo koje se do malo prije borilo protiv Tetsua objavljuje da su oni suveren narod i da će svaku nepozvanu oružanu prisutnost na svome teritoriju smatrati invazijom i dodaje: “Akira još živi među nama!” Potom se povlače na motorima u svoj teritorij. Po putu susreću preživjelog starog Pukovnika koji je prije vodio Projekt Akira i bio neprijatelj, ali u zadnjim se danima pokazao saveznikom. Na Pukovnikov upit: “I zaista mislite da ih možete pobijediti?”, Kaneda odgovara: “Zašto ne? Želite se pridružiti?” Pukovnik odbija ponudu i odlazi svojim putem prema UN-ovom kampu, dok Kaneda, Kei i društvo nastavljaju na motorima svojim putem.

Pukovnik pripada starome svijetu, kojem se i vratio, dok ova omladina pripada budućnosti i objavljuje neprijateljstvo starome svijetu. Dok se tako voze među ruševinama, pred očima im se prvo pojavljuju podobe Yamagate (prijatelja koji je poginuo u jednom od prvih sukoba) i Tetsua, također na motorima, a zatim se svuda oko njih iz ruševina sam od sebe podiže obnovljen grad.

Smatram da ovaj kraj govori o izgradnji novog svijeta iz ruševina starog. Svijeta koji se mogao početi ostvarivati tek nakon što se teren u potpunosti pročistio od svega što je staro, uključujući privremene saveznike, kao što su bili Lady Miyako i Pukovnik. Kad je još i ovaj posljednji predstavnik prošlosti otišao, Akirine (i Tetsuove) su moći konačno mogle postati konstruktive.

Određena sanjivost i nedorečenost ovih zadnjih kadrova s crtežom u perspektivi u kombinaciji s Kanedinim neodređenim odgovorom Pukovniku: “Zašto ih ne bismo pobijedili?”, naglašavaju da se zapravo ne zna kakav će biti taj novi svijet. Nije čak ni jasno hoće li on zaista i krenuti ili će kontrolu još jednom ipak preuzeti stare sile (npr. UN i vojska) i “vratiti red”. Ipak, ostaje jasno da se u tom ispražnjenom prostoru konačno javlja nada i mogućnost izgradnje novog i boljeg, tj. otvara se utopijska perspektiva.akira-kraj

Ima tu realno još jako puno stvari na koje bi se moglo osvrnuti, puno vrlo interesantnih detalja u priči, dijalozima i crtežu, ali nije ovo prilika da ih se sve iznese, nego za sad vam radije najtoplije proporučam čitanje ovog remek-djela svjetskog stripa. Čak i ako ste ga već čitali, ne škodi pročitati ga još jednom.

Ako stripove ne volite čitati u tišini, kao “soundtrack” uz Akiru preporučam industrial glazbu u stilu Clock DVA ili Laibach – odlično se uklapaju u ambijent i atmosferu ovog mange.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *