Zvuk glazbe: Laibach @ Špancirfest 2016, Varaždin

Laibach (1)U pomalo neobičnom ambijentu za takav bend, u subotu 20. kolovoza u sklopu Špancirfesta u Varaždinu na Starom gradu nastupali su Laibach.

Pomalo me začudilo kada je do mene stigla informacija o nastupu Laibacha u sklopu Špancirfesta u Varaždinu. Nastupe ove na svaki detalj pažljive industrial grupe sam dosad bio u prilici vidjeti u prostorima kao što su kino zagrebačkog Studentskog centra ili krov Muzeja suvremene umjetnosti, a i zadnji live album koji su objavili sniman je 2012. u londonskom muzeju Tate Modern.

Unatoč vrlo bogatom i opširnom programu, varaždinski Špancirfest u konačnici je ipak lokalna pučka proslava, na kojoj vas dočeka gužvetina okupljena oko štandova s treš i kič suvenirima ili s kobasicama i langošima i treštanje tzv. “zabavne glazbe”. Ipak, usred cijele te gungule, organiziran je vrlo raznolik kulturni program za razne uzraste i profile ljudi, između kreativnih i poučnih radionica, kazališta, koncerata itd., našlo se tako mjesta i za Laibach. I to ne prvi put, nego svirali su oni tu već i 2014. godine, kad im je nastup prekinulo neobično snažno nevrijeme. Ove godine je pak vrijeme bilo iznimno prijateljski raspoloženo pa se koncert Laibacha i Quasarra kao predgrupe mogao u cijelosti odviti. Ne bez smetnji, doduše, ali o tom ćemo kasnije…

Pred Laibachom su koncert otvorili Quasarr (što se čita “kvazar” i radi se o pojmu iz astronomije), riječki bend s kojim se nisam ranije susreo, iako postoje još od 2000. godine. Sudeći isključivo po tome što se vidjelo i čulo u subotu u Varaždinu, mogu reći da Quasarr definitivno nije dosadno vidjeti i čuti i treba pohvaliti težnju ka sjedinjenju svih estetskih elemenata njihovog stvaralaštva (auditivno, vizualno, tekstualno, scensko…). Radi se o dosta tipično riječkoj glazbi donekle mračnih tonova koja kombinira gitare i sintove u svojevrsni “electro-pop”, uz vokal koji se kreće negdje u zoni između Massima Savića i Damira Urbana. Međutim, svi smo se u društvu s kojim sam bio složili da su im instrumentalni dijelovi jako dobri, čak odlični, ali da se nekako gubi na dinamici čim glavni vokal zapjeva. K tome, cura koja je pjevala prateći vokal je često bila pretiha i dok je pjevala istovremeno s glavnim vokalom, bila je naprosto nečujna – ali to je možda bio propust tonskih majstora.

Nastup inače preciznog Laibacha počeo je deset minuta kasnije od predviđenog, ali zato je desetak minuta kasnije i završio. Bilo je to sat i pol nastupa grupe koja još od 1980. pazi na svaki detalj svakog svog javnog istupa i ni ovaj put nisu razočarali.

Pošto nakon Spectrea iz 2014. nisu još objavili neki novi album, Labach su i u Varaždinu nastavili nastup više-manje u stilu turneje The Sound of Music, na kojoj prezentiraju dio repertoara odabranog ili novoprirpemljenog za prošlogodišnji koncert u Pjongjangu, u Sjevernoj Koreji, koji uključuje i neke obrade iz mjuzikla The Sound of Music (Moje pjesme, moji snovi) u kombinaciji s raznim starijim pjesmama koje poprimaju novu aktualnost u povijesno-političkom kontekstu u kojem se Europa trenutno nalazi, s izbjegličkom krizom i jačanjem autoritarnih tendencija i totalitarizma.

laibach2

U takvom se kontekstu pjesme iz mjuzikla Moje pjesme, moji snovi i same odlično uklapaju, s obzirom na njegovu ambijentaciju u Austriji za vrijeme nacističke okupacije. Ali čuli smo i pjesme s albuma WAT i Spectre pa je npr. koncert započeo pjesmom Now You Will Pay (“…barbarians are coming…”) i nastavio odmah s Eurovision (“…Europe is falling apart…”). Pjesma B Mashina, inače s WAT-a, bila je popraćena vizualima iz SF filma Iron Sky, na čijem se soundtracku kasnije opet našla. Time smo dobili zaokruženu cjelinu koja u perspektivu stavlja totalitarizam prošlosti (Moje pjesme, moji snovi), sadašnjosti (WAT i Spectre) i onaj koji nam, nastavimo li tim putem, prijeti i u budućnosti (Iron Sky).

Da ne bi sve bilo potpuno beznadno, odsvirali su i The Wistleblowers. A posebno me ugodno iznenadilo što su odsvirali i pjesmu Brat moj, jednu od svojih najranijih pjesama i mojih osobnih favorita.

laibach3

Kao ni prošle godine na krovu MSU u Zagrebu, ni u Varaždinu s publikom Laibach nije razgovarao direktno na mikrofon. Svaki “You are the best!” i “Make some noise!” i sl. izgovarao je sintetizator govora – stroj, što je publiku istovremeno zbunjivalo i zabavljalo. Ovaj postupak kao da naglašava otuđenost koja u pop kulturi realno postoji između “zvijezda” i obožavatelja i artificijalnost koja nije ništa manja niti kad se na mikrofon izgovaraju te ionako unaprijed pripremljeneofucane fraze kojima “zvijezde” animiraju publiku. Osim toga, dano nam je do znanja da je i sama pop kultura svojevrstan totalitaran režim kada nas je taj isti stroj u nekoliko navrata pozvao: “I want to see your hands! I want to see all of your hands!!”, samo da bi nas, kad je publika počela konačno surađivati, izgrdio: “No sieg-heiling, please!”

laibach4

Jedino što je smetalo tokom koncerta bio je “the sound of music” sa susjedne pozornice na kojoj je svirao Balašević tribute band Neki novi klinci, a kasnije je nastavio nekakav party, što je upropaštavalo tihe dionice Laibachovog nastupa i podsjećalo nas da se ipak nalazimo na pučkoj veselici s kobasicama, langošima i zabavnom glazbom. Laibach sa svojih preko 35 godina iskustva sigurno su znali da će to tako izgledati. Od tuda proizlazi određeno čuđenje što su uopće pristali svirati u takvim uvjetima. Međutim, možda su nas i Laibach htjeli podsjetiti da ne treba umjetnost uzimati preozbiljno.

Nakon točno sat i pol nastupa, bend je sišao s pozornice, a publika je pljeskala i vikala tražeći bis. Bend se tada vratio na pozornicu samo da bi nam pjesmom poručio: “Raus! Das Spiel ist aus!”

Galeriju fotografija sa koncerta možete pogledati ovdje.