Ako za ovaj kultni film redatelja Ridleya Scotta s Harrisonom Fordom u glavnoj ulozi već kažemo da je cyberpunk, nepotrebno je dodatno naglašavati da ima i film noir aspekte, pošto su oni sastavni dio ovog znanstvenofantastičnog estetskog pravca. Ono što ipak upada u oko, međutim, je velika vjerojatnost da film realno nije pravljen imajući cyberpunk na umu. Pravac je u to doba bio tek u povojima i iako je već poprimao prilično jasne konture koje ga definiraju, 1982. godine, kada je objavljen Blade Runner, još uvijek nije “službeno” dobio ime i bio je uglavnom ograničen na književni underground.
Činjenica da se film svojom pojavom, svjesno ili ne, odlično uklopio u ove tada još podzemne tokove SF književnosti, učinila je Blade Runner vjerojatno prvim cyberpunk filmom ikada. Uostalom, snimljen je prema romanu Philipa K. Dicka Do Androids Dream of Electric Sheep? iz 1968., koji se i nalazi na listi djela koja su inspirirala i poslužila kao uzor tada novim cyberpunk piscima.
Postoji čak 7 verzija filma, s većim ili manjim više-manje značajnim izmjenama. Ja sam pogledao i ovdje ću se referirati na “Final Cut” verziju, iz 2007. godine, s kojom je Ridley Scott navodno konačno zadovoljan i ne bi se više trebale raditi dorade. Usput dajem i obavezan SPOILER ALERT. Neću detaljno prepričavati film, ali navodit ću neke ključne scene pa oni kojima to smeta, neka prvo pogledaju film.
U tehnološkom smislu, Blade Runner se bavi “wetwareom”, tj. organskim “hardverom”. Naime, androidi u Blade Runneru nisu mehanički, nego organski i zovu se “replikanti”, prema biološkom procesu množenja stanica. U filozofskom smislu, bavi se pitanjima života i toga što čovjeka čini čovjekom.
Replikanti u svijetu filma služe kao robovska radna snaga u “vanjskim svjetovima”, tj. zemaljskim kolonijama po svemiru. Nakon pobune replikanata na jednome od tih “vanjskih svjetova”, na Zemlji replikanti bivaju zabranjeni i sankcionirani smrću. To se ubijanje replikanata u filmu ne zove pogubljenjem ili smaknućem, nego “povlačenjem” (“retirement”). U tu je svrhu osnovan i poseban policijski odred, nazvan “Blade Runner”, po čemu je film dobio ime.
Protagonist je Rick Deckard (Harrison Ford), blade runner koji se već bio povukao iz službe, ali na početku filma biva angažiran da obavi još jedan zadnji zadatak. Trebalo je “povući” još četvero replikanata najnaprednije serije Nexus 6 koji su se upravo ilegalno pojavili na Zemlji. Deckard ispočetka odbija zadatak, ali pod dvosmislenom ucjenom svog donedavnog šefa, nevoljko ipak pristaje, uz izjavu da nema izbora, što i šef zadovoljno potvrđuje.
Iako njegovo zanimanje sugerira da je klasično rođeno ljudsko biće, razni detalji kroz film potiču sumnju da i Deckard možda nije replikant, čega možda ni sam nije svjestan. No, ova dilema ostaje do danas nerazriješena, kako među fanovima i kritičarima, tako i među samim kreatorima filma, koji se oko toga pitanja nikada nisu posve složili. Vjerojatno je baš zato film i složen na način da ovo pitanje ostavlja otvorenim, što mu, smatram, daje na vrijednosti, pošto je kompletna poetika filma orijentirana na preispitivanje ljudskosti i na nejasne razlike između ljudi i replikanata.
Službena je priča u filmu da su replikanti empatički onesposobljeni pa ih po tome blade runneri mogu prepoznati, uz pomoć psihotesta koji izaziva emocionalne reakcije. Međutim, Nexus 6 modeli koje Deckard tijekom filma proganja pokazuju empatiju jedni prema drugima, dok su ljudske mase na ulicama hladne i ravnodušne, indiferentne prema svemu što se događa: ni pucnjava ni ubojstva ih ne uzbuđuju.
U kontrastu s ljudskim masama je i eksperimentalna replikantica Rachel (Sean Young), kojoj su ugrađena umjetna sjećanja, što je emocionalno i empatički osposobljava i time se poništava ova ključna razlika između ljudi i replikanata serije Nexus 6. Naravno, između Rachel i Deckarda razvija se ljubavna priča, no sjećanje će ostati jedan od ključnih motiva čitavog filma.
Nexus 6 replikanti, zadnja serija prije Rachel, po inteligenciji su jednaki odraslim ljudima, osim po navodnoj empatičkoj nesposobnosti. Međutim, ako su sjećanja temelj ljudskih emocija i empatije, što Rachel možda dokazuje, onda Nexus 6 replikanti mogu postati i empatični skupljajući vlastito životno iskustvo. Problem je u tome što su oni dizajnirani da žive svega četiri godine i ne više. Zato su četiri replikanta i došla na zemlju, u nadi da bi im njihov tvorac Dr. Eldon Tyrell (Joe Turkell) mogao produljiti životni vijek
Antagonist filma je jedan od ta četiri replikanta, imenom Roy Batty (Rutger Hauer). On uspijeva doći do Dr. Tyrella i iznijeti mu svoju želju. No, kad mu ovaj objasni da mu je ne može (ili ne želi?) ispuniti, Roy ga ubija. On ostaje zadnji živ od ova četiri replikanta i nađe se u prilici ubiti Deckarda, ali ostavlja ga na životu i na kraju umire “prirodnom” smrću Deckardu pred očima uz kultni govor: “I’ve seen things you people wouldn’t believe. Attack ships on fire off the shoulder of Orion. I watched C-beams glitter in the dark near the Tannhäuser Gate. All those moments will be lost… in time, like… tears… in… rain. Time to die.”.
Cijelo se vrijeme replikanti čine ljudskijima od ljudi u filmu. Dok su ljudske mase hladne i indiferentne, replikanti pokazuju empatiju prema vlastitoj vrsti i počeli su razvijati ljubav jedni prema drugima. Ljudska im je i očajnička želja, ne samo da prežive, nego i da ostanu zapamćeni kada konačno ipak umru, da mogu prenijeti dalje vlastita iskustva i sjećanja. Mislim da je baš zato Roy i ostavio Deckarda na životu – da ne bi zaista nestao “kao suze na kiši”, ovako će barem sjećanje na njega preživjeti još neko vrijeme.
U zadnjim scenama svog života, Roy čvrsto u ruci drži jednog bijelog goluba, ali dobro pazi da ga pritom ne ubije. Kada Roy umre, golub konačno oslobođen odleti, a njegova je bjelina u kontrastu s mračnim sivilom ostatka scene. Taj golub može biti simbol Roya, njegove duše koja napušta tijelo, ali i slobode do koje nije uspio doći. Tu je Roy sinegdoha svih replikanata pa se ova simbolika odnosi i na sve njih. I replikanti žive u strahu kao robovi: “Quite an experience to live in fear, isn’t it? That’s what it is to be a slave.”, rekao je Roy Deckardu koji je već gubio snagu viseći na kiši s vrha visoke zgrade, samo trenutak prije nego ga je spasio od fatalnog pada. Replikanti jednostavno teže oslobođenju i životu. Ta im težnja, koju plaćaju svojom smrću, daje ljudskost, koju im ljudi negiraju.
Replikanti ovdje istovremeno služe kao sredstvo preispitivanja i istraživanja što je to što čovjeka čini čovjekom, ali i kao metafora marginaliziranih i obespravljenih ljudi koji prije ili kasnije počnu težiti oslobođenju i izjednačavanju s višim klasama. Time se kroz film isprepliću egzistencijalna, metafizička i politička pitanja čovječanstva, na koja još uvijek kao civilizacija nismo u stanju adekvatno odgovoriti, ali trudimo se.