De La Soul su zadnje ljeto konačno objavili nov album, realiziran zahvaljujući Kickstrarter kampanji pokrenutoj u 2015. godini. Kampanja je u manje od deset sati prestigla svoj cilj od 110000 američkih dolara, a rezultat je album koji, u naizglednoj kontradikciji s naslovom, okuplja brojne znane goste, “anonymous nobodiese” kao što su Snoop Dogg, Pete Rock, David Byrne, Usher, Damon Albarn i drugi.
Album izlazi četiri godine nakon prethodnog albuma iz 2012., u kojem Plug 3 nije sudjelovao i koncept je bio takav da su si Plug 1 i Plug 2 za taj album uzeli ime First Serve pa je diskutabilno spada li to uopće u glavni niz De La Soul izdanja. Zadnji album prije toga bio je tek The Grind Date iz 2004. Ovo je svojevrstan “comeback”, dakle.
Album je očito inspiriran društvenim pokretima u SAD-u i svijetu zadnjih desetak godina, ističući istovremeno individualnu i kolektivnu snagu običnih neznanih ljudi. Moglo bi se reći da su promjena i različitost lajtmotivi albuma, što se odražava i lirski i glazbeno, ali i u izboru gostiju na albumu, koji se proteže od hip hop drugova (koji, naravno, i prevladavaju) kao što su npr. Snoop Dogg i Estelle, preko klasičnog rockera/metalca Justina Hawkinsa, new wave/punk antirockera Davida Byrnea (ex Talking Heads), sve do britpop legende Damona Albarna (Blur). I svaki gost snažno ostavlja svoj estetski trag, tako da govorimo ovdje o autentičnim suradnjama i zamjetnoj raznolikosti izraza.
Tekstualno je album pun igara riječi, višeznačnosti, intertekstualnosti i citatnosti, koje bi trebalo bolje proučiti prije upuštanja u neku zaista suvislu interpretaciju. I moram reći da mi se sviđa taj pristup koji nije vulgarno servirana politička propaganda, nego traži i slušateljev angažman u traženju i gradnji značenja, kao što autentična angažirana umjetnost i čini.
To ipak ne znači da ćete album slušati potpuno zbunjeni sve dok ne obavite doktorsko istraživanje o njegovim stihovima. Pažljivo bi istraživanje vjerojatno rezultiralo čitavim nizom dodatnih značenja, no riječi i fraze su birane na način da već na prvo slušanje povlače asocijacije i u kombinaciji s glazbom koja gotovo nikada ne staje podcrtava temu kretanja i promjene, tj. napretka. Tako pjesma Pain (suradnja sa Snoop Doggom) prikazuje procese promjene kroz bol, promjene koja može i ne mora biti na bolje pa je treba pokušati usmjeriti. Dobar je primjer i Greyhounds (suradnja s Usherom), koja je dobila naslov po poznatoj američkoj autobusnoj kompaniji, a Usher u refrenu pjeva: “By the time you arrive, you’ll forever be changed”.
Tad se čuje, na prelazu iz Greyhounds u Sexy Bitch, kako netko, očito djevoka, silazi iz busa i kreće rap u ritmu njenog čvrstog koraka. Krajem pjesme neki joj “frajer” pokušava uletiti, dok ga ova potpuno ignorira, kao da ne postoji. Iziritiranom “frajeru” neki starac objašnjava da to tako ne funkcionira i da drugi put ni ne pokušava. Sljedeća se stvar zove Trainwreck i počinje nastavkom govora prijašnjeg starca, koji nastavlja sa savjetima o ženama, ali sada doznajemo da je star “tek 67 i da ima još puno vremena” da si nađe “onu pravu”. Dok je muzika u ovoj pjesmi sve punija zvukova iz željezničkog prometa sve do sudara. Tada kreće pjesma Drawn (suradnja s Little Dragon) itd…
Dakle, kretanje, sudari i sukobi, privlačnost, odbojnost, odlazak i dolazak, destrukcija i konstrukcija, promjene… i pokušaj da se sav taj kaos nekako usmjeri na dobro – to su teme kojima se ovaj album bavi. No, tko je u stanju to učiniti? Album sugerira – “Nitko”. To znači nitko znan, nitko “važan”, zapravo nitko određen, nego upravo svatko od nas, bez obzira na ulogu koju smo si uzeli u tom procesu.
Outro, naslovljen Exodus (doslovno i biblijski Izlazak ili izlaz, ali i seoba) o glasovima i zvukovima s albuma kaže: “Saviors, heroes? Nah. Just common contributors hopin’ that what we created inspires you to selflessly challenge and contribute.”
Sve to u znaku najšire shvaćene ljubavi, koju u intru, naslovljenom Genesis (Postanak, nastanak), invocira gošća Jill Scott. Ljubavi koju treba zadržati pogotovo onda kada je najteže, kada počneš sumnjati u to što voliš, jer “svijet je to toliko napucao da je izgubilo samo sebe! Da, tada [je najvažnije voljeti]. Kad nikoga nije briga. Baš tako – Nikoga.”, kaže glas Jill Scott.
and the Anonymous Nobody je jako dobar album, jedan od onih koji se s vremenom uvlače pod kožu. Ne očekujem da ću te pjesme čuti po vani navečer, pošto se ne radi baš o albumu za fešte, nego je više refleksivan “chill” album. Ipak, ljubitelji dobrog antiklišejskog hip hopa bi trebali biti zadovoljni. Čak i ako inače ne slušate takvu glazbu, dajte ovom albumu šansu – možda vas iznenadi. Nakon 29 godina repanja, De La Soul se odlično drže i niti ovaj put nisu razočarali.
Na YouTubeu je dostupan i dokumentarac o “nikome”: