Nisam pravo siguran zašto se ovaj film redatelja Sogoa Ishiia našao na raznim popisima cyberpunk filmova. Očito da je značajnije utjecao na ovaj pravac, iako mu sam baš i ne pripada. Međutim, ako film baš i nije cyberpunk, punk totalno jest! Ovo je možda najpankerskiji film koji sam dosad pogledao. Npr. početkom filma vidimo ful-kul pankerski sređene članove benda (Battle Rockers) koji prolaze hodnikom do bine ovlaš gazeći po plakatu Beatlesa.
Još ranije, na samom početku, prije scene s pankerima, naglašene su odmah i klasne razlike u kontrastualnom prikazu dvojice lumpenproletera na motoru sa sidecarom, a onda i dvojice bogatih biznismena ili mafijaša sa svojim vozačem i čuvarom u skupom autu, koji se zamalo sudare na cesti s ovima na motoru. I dok su klasne razlike snažno istaknute, razlika između poduzetnika i mafijaša u ovom je filmu stalno zamućena i nejasna.
Prikazane su i frustracije moderne omladine, koja nezadovoljna time što im pruža buržoaska kultura i političko uređenje ubija dosadu između umjetničke kreativnosti, opasnih auto utrka, besmislenog uzajamnog nasilja, organizacije neovlaštenih koncerata i otpora izgradnji nuklearne elektrane u njihovom susjedstvu. Sve ih to kontinuirano dovodi u sukob s policijom i šefovima na poslu.
Istovremeno, otkriva se kroz film da su poduzetnici koji kreću s izrgadnjom nuklearke (isti oni koji su se na početku vozili u skupom autu) umiješani u aktivnosti koje uključuju prostituciju, silovanja i torturu, a uključeni su i u neki raniji masakr.
Struktura filma je naizgled vrlo kaotična, ali ako se adekvatno obrati pozornost, moguće je primijetiti određenu narativnu nit. Ishii je time vjerojatno htio strukturu pankerske glazbe i lirike prenijeti na filmski medij. Film je teško do nemoguće pratiti ako ga se gleda na način uobičajenog narativnog filma – na takvo gledanje on je besmislen. No, gledamo li ga kao niz samostalnih, ali međusobno povezanih sekvenci, sve slike i asocijacije koje one uzrokuju počinju u umu izgrađivati jednu smislenu i relativno koherentnu narativnu cjelinu. Gotovo kao san.
Film je, naime, pun simboličnih i metaforičnih sekvenci, kao što su već spomenuto gaženje Beatlesa i moguć sudar sirotinje i bogataša, ali tu je i scena razbijanja žarulje gitarom, scene u kojima se bendovi doslovno tuku za svoje mjesto na pozornici, scena u kojoj pjevač punk benda (The Stalin) baca svinjsku glavu na policiju ili gdje poduzetnici/yakuza upošljavaju lumpenproletersku bandu za izgradnju nuklearke i oni pristaju iako su im “za uzvrat” uništili skrovište, mada kasnije dižu i nasilan ustanak. Tu su i neizostavne šake u zraku i čitav niz drugih simbola i metafora čija bi se značenja mogla i podrobnije istražiti.
I baš kao što ni punk glazbenici (bez obzira na obrazovanje i znatne vještine nekih od njih) ne mare za “muziciranjem”, tj. tehnički korektnom izvedbom i za to potrebnom vještinom, nego poantu svoje glazbe projiciraju negdje drugdje, tako i Ishii ovaj film ostavlja “neispeglan”. To što je ponekad moguće primijetiti npr. sijenu kamere, u ovome je filmu besmisleno promatrati kao grešku – upravo suprotno, takvi mu detalji daju na vrijednosti.
Film nema nikakvih naznaka koje bi ga čvrsto i nesumnjivo smjestile u neko određeno vrijeme ili mjesto, no njegova tematika, forma i stil ga nesumnjivo smještaju u neku suvremenost “neokapitalizma”, u kojoj se i danas nalazimo, uz manje površinske razlike, naravno. Nije rečeno niti je li se uopće dogodila ranije ikakva katastrofa, no atmosfera je u filmu ipak nekako postapokaliptična i na momente vizualno asocira na Mad Max ili Hokuto No Ken.
Glazba koju kroz film slušamo je, naravno, također punk i to konkretno od danas kultnih japanskih bendova The Roosters, 1984, The Rockers, The Stalin i za potrebe filma sastavljenog Battle Rockers.
U samom filmu ni bendovi ni likovi nisu nikada imenovani. Stvarni su bendovi navedeni u “kreditsima” filma, a poznavatelji će ih ionako prepoznati. Ime protagonističkog benda Battle Rockers vidljivo je iz popisa pjesama na službenom soundtracku, iz kojeg su The Stalin, nažalost, ostali isključeni. Isključeni su i The Roosters, mada je objavljen njihov “sestrinski” bend (dio članova je isti) 1984, a najzastupljeniji je, naravno, sam filmski bend Battle Rockers. Zapravo je šteta što je tako, pošto su neke od najboljih pjesama u filmu upravo od Stalina i Roostersa i s njihovim isključivanjem, ova ploča gubi značajan i važan dio atmosfere filma. Ploča stoga dosta slabo prezentira film i baš ne ostavlja adekvatan estetski dojam.
Sam film je ipak odličan. Totalni punk. Ishii je odradio odličan posao u nastojanju da razvije estetiku punk filma. Do te mjere da su i negativni komentari na film prilično analogni onima koji su se nekada (a ponekad i danas) tipično upućivali i punk bendovima. Ipak, ovaj je film poslužio kao inspiracija čitavom novom valu japanske nezavisne i underground kinematografije i ponekad ga se smatra “početnom točkom suvremenog japanskog filma” (Tom Mes, 2001).
Radi se o jednom prilično avangardnom i eksperimentalnom filmu koji nije za svakoga, čak ni za svakog “pankera”. Onima, međutim, koji vole pogledati nešto drugačije, najtoplije preporučam ovu gomilu audiovizualne buke i skladnog nesklada.
