Kratka priča koja je dala ime čitavom estetskom pravcu ostala je među slabije eksponiranim djelima cyberpunka. Izvorno napisana 1980. godine, prvi put je objavljena tri godine kasnije u američkom SF časopisu “Amazing Stories” za studeni 1983. (Vol. 57, Nr. 4). Sken iz časopisa besplatno je dostupan u PDF formatu na autorovom webu.
Kroz desetak stranica časopisa, Cyberpunk se bavi grupom tinejdžera koji su pubertetsku delinkvenciju s ulice premjestili na računala i računalne mreže (a.k.a. “cyberspace”, mada se taj pojam u priči ne koristi), koristeći se često i svojevrsnim mobilnim računalima. Pritom nije na odmet podsjetiti se da u periodu od 1980. (kad je priča pisana) do 1983. (kad je objavljena) još nije postojao moderan internet, ali cyberpunk pisci su ga već teoretizirali i zamišljali, najznačajnije vjerojatno Vernor Vinge u svom kratkom romanu True Names (gdje je uz Internet zamišljana i teoretizirana već i virtualna stvarnost).
Moram priznati da sam prvu ili prve dvije stranice nešto sporije iščitavao. Ne samo da se radnja odvija u nekoj bliskoj budućnosti u kojoj već postoje razni zamišljeni novi uređaji i naprave sa svojim nazivima pa je trebalo pohvatati na što se koji pojam odnosi, nego se i autodijegetski pripovjedač i protagonist (Mike), k tome, koristi zanimljivim slengom svoje grupe, u kojem tehnički leksemi, a ponekad i morfemi, najnormalnije služe i za označavanje stvarnosti u fizičkom prostoru, ne nužno vezano za računala. Tako se kava zove “caffix”, promatrati se kaže “skenirati”, primijetiti/uočiti/razotkriti je “to flag”, izdati (se)/odati tajnu kaže se “to glitch” i tome slično.
Jednom kad se usvoji takav jezik, čitanje nastavlja dosta tečno i brzo. I želim ovdje odmah pohvaliti ovakav jezični postupak, jer ta početna barijera ističe kako se razgovorni jezik razvija u interakciji s novim tehnologijama s jedne strane, a s druge daje i dojam generacijskog jaza između čitatelja i klinaca iz budućnosti.
Priča sama po sebi, međutim, nije ništa posebno. Nije dosadna, ali nije me niti oduševila. Pitam se bi li mi bila interesantnija da sam je čitao dok sam i sam bio u pubertetu. Da sam u pubertetu bio u osamdesetima, vrlo vjerojatno i bi.
U velikoj mjeri priča je temeljena na pretpostavci koja je uskoro kasnije postala stereotip – da će generacije koje odrastu okružene digitalnom tehnologijom biti urođeni “hackeri”. Nešto što iz današnjeg iskustva dobro znamo da se baš i nije obistinilo… Ipak, zgodno je vidjeti kako se u ranim osamdesetima zamišljao razvoj mrežne i mobilne tehnologije.
Zgodno je na prvi pogled i to što je u grupu maloljetnih hackera uključena i jedna djevojka (Lisa), ali njena uloga u priči samo reproducira stereotipne spolne/rodne uloge patrijarhalnog građanskog društva, gdje je njoj veća preokupacija hoće li je primijetiti uberkul vođa grupe Rayno, nego samo hakiranje. Feministički potencijal, dakle, vjerojatno otpada. I ne bih to pripisivao ni vremenu ni ranom cyberpunku, jer među drugim djelima istog pravca koja su istovremeno nastajala, kao što su npr. već spomenuti True Names Vernora Vingea ili Akira Katsuhira Otoma, možemo primijetiti daleko važnije, snažnije i samostalnije ženske likove, jednake muškim protagonistima.
Mike se, doduše, zahvaljujući svojim hackerskim vještinama na trenutak uspješno pobuni protiv svojih roditelja, ali cijelo vrijeme je podređen i vjeran vođi svoje grupe, karizmatičnom Raynou, iako je očito da je Mike talentiraniji od njega. Ovaj kontrast ima potencijal za raspravu o vlasti i emancipaciji, koji nažalost nije iskorišten. Još jednom, za razmišljanje i raspravu o emancipacijskom potencijalu tehnologije, postoje druga cyberpunk djela, koja se ovom problematikom podrobnije bave.
Autor i sam tvrdi da ova priča realno nije ništa posebno i da je značajna samo po tome što je dala ime ovom specifičnom pravcu SF-a, dok su drugi tekstovi drugih autora zapravo postavili standarde cyberpunka.
Unatoč tome, priča je čisto zabavna, književnopovijesni je kuriozitet – ipak nije mala stvar akcidentalno dati ime jednom estetskom pravcu – i besplatno je dostupna za download pa nije na odmet ni preuzeti tih 1,2 MB i pročitati tih desetak stranica.
Bethke je ovu priču kasnije proširio i na istoimeni roman, koji spletom nepovoljnih izdavačkih okolnosti nije nikad bio objavljen, sve dok ga autor nije sam postavio za preuzimanje s njegovog weba. Roman je i danas besplatno dostupan kao shareware u PDF formatu na autorovom webu, uz mogućnost neobavezne novčane donacije.