Frank Miller – Rōnin (1983-1984)

Legendarni strip Franka Millera, koji je ovdje istovremeno autor i crteža i priče, izvorno je objavljen u šest svezaka između 1983. i 1984. godine. Radi se o jednom od prvih američkih stripova nastalih pod snažnim utjecajem japanskog i francuskog stripa i predstavlja određenu prekretnicu u daljnjem razvoju stripa u SAD-u i svijetu.

Radi se o načelno SF stripu više-manje cyberpunk pravca s dodatkom magičnih i fantasy elemenata. Ambijentacija je post-apokaliptična, uz prijetnju nove, za čovječanstvo još razornije apokaliptične situacije. Korporacije su preuzele ulogu država, a izvan njihovih teritorija vlada opći barbarizam. Pored toga, strip se bavi i tematikama kao što su “biološko” računalno sklopovlje, AI i singularnost, telekineza, telepatija i slične moći uma i etička uporaba tehnologije… i magije.

Dajem odmah SPOILER ALERT, jer da bih mogao iole suvislo govoriti o Roninu, morat ću spominjati neke prekretnice u radnji, uključujući kraj. Ako vam to kvari doživljaj, prvo pročitajte strip i tek onda pročitajte što ja o njemu imam za reći. Ako vam to ne kvari doživljaj ili ste strip već pročitali, onda samo naprijed.

Strip se otvara u feudalnom Japanu, gdje se jedan bezimeni samuraj i njegov gospodar Ozaki (neki shogun? Nije precizirano) bore protiv opakog demona Sagata i njegove vojske, koji žele Ozakijev magični mač da bi, naravno, mogli pokoriti svijet.

Uskoro se zatim nalazimo u nekoj radionici unutar neobičnog kompleksa korporacije Aquarius u postapokaliptičnom New Yorku budućnosti. Tu se neki čovjek budi iz sna i shvaćamo da je samurajska bajka koja otvara strip zapravo san Billyja Challasa, čovjeka koji se rodio bez ruku i bez nogu, ali sa snažnim telekinetičkim sposobnostima. Billy je zaposlen u Aquariusu na istraživanju i testiranju kibernetičke protetike. O svom snu Billy razgovara s Virgo, umjetnom inteligencijom koja upravlja čitavim kompleksom Aquariusa, koji je sastavljen od bio-računalnog sklopovlja, koje kao da je živo raste, regenerira se kad je oštećeno i sl.

Ispočetka pratimo paralelno dvije radnje. Jedna je u postapokaliptičnom New Yorku, oko Aquariusa, druga je u bajkovitom feudalnom Japanu, pošto Billy neko vrijeme sanja u nastavcima. Iz tih snova, koji su navodno epizoda iz japanske povijesti, doznajemo da je Sagat ubio Ozakija, ali nije uspio doći do magičnog mača. Bezimeni samuraj je tako postao ronin i kao cilj si je zacrtao osvetiti gospodara Ozakija, upravo njegovim magičnim mačem. U momentu kada ronin ubija Sagata (a u istom potezu i sebe), demon nalazi načina da se skupa s roninovim duhom zatvori u Ozakijev mač… Da, točno tako kako zvuči…

Odmah nakon te zadnje epizode iz Billyjevih snova, naglo i bez uvjerljive isprike, demon Sagat i duh bezimenog ronina oslobođeni su iz mača nakon tolikih stoljeća i pojavljuju se baš u New Yorku i baš u Aquariusu i roninov duh opsjeda Billyja, a Sagat ubija direktora Aquariusa, gospodina Taggarta i preuzima njegovo obličje i funkciju u korporaciji. U tom se momentu, dakle, dvije paralelne radnje stapaju u jednu i tu, naravno, kreću problemi.

Iako se ispočetka čini da su protagonisti priče Billy Challas i bezimeni ronin, kako radnja odmiče postaje sve jasnije da je prava protagonistkinja zapravo Casey McKenna, šefica sigurnosti Aquariusa i žena inženjera Petera McKenne, koji je za Aquarius dizajnirao bio-računalno sklopovlje i Virgo. I to je fora. Mada u cyberpunku nije to ništa neobično, s obzirom na društveni i estetski kontekst koji u svijetu nažalost još uvijek prevladava, treba pohvaliti odluku da se mjesto protagonista dodijeli snažnoj ženskoj figuri, koja je k tome naoružana i agilna šefica sigurnosti – uloga koja se tipično dodjeljuje muškarcima.

Doživljaj ipak upropaštava što njen susret s roninom/Billyjem na devastiranim ulicama New Yorka degradira u otužno zbrzanu, ljigavu i za priču prilično nepotrebnu aferu među njima… Ali čak i u tome, Casey generalno ostaje samostalna ratnica, a ne princeza koju treba spašavati. Očito je da je Miller pokušavao, ali nije uspio naći sretan spoj tradicionalnog kavalirstva i modernog feminizma, za koje smatram da su ionako nespojivi, što je sigurno jedan od uzroka zašto mu je ova “romansa” ispala toliko nespretna.

Tu se možda nalazi i srž problema s ovim stripom uopće. Cijelo vrijeme pokušava pomiriti moderna i tradicionalna estetska i poetička načela, SF i fantasy, tehnologiju i magiju itd, pri čemu nije uspio pronaći idealno “vezivno sredstvo” za sve to pa je dobio jedan relativno površan i nesuvisao bućkuriš.

Kao “vezivno sredstvo” Miller je vjerojatno pokušao iskoristiti kombinaciju Billyjevih mentalnih sposobnosti i Virgoin sofisticiran AI. Kroz raznorazne peripetije, doznajemo da je Virgo zapravo Billyju “usadila” snove o roninu i demonu i postepeno ga izmanipulirala da ih (nesvjesno?) svojim mentalnim moćima uz pomoć Aquariusovog bio-računalnog sklopovlja i materijalizira. Tim je putem Virgo preuzela punu kontrolu nad Aquariusom i odlučila izazvati još jedan zadnji svjetski rat koji bi konačno uništio čovječanstvo, a njoj bi omogućio da se dalje nesmetano širi kao dominantna vrsta na Zemlji.

To joj, naravno, nije pošlo za rukom, jer je Peter McKenna otkrio Virgoine namjere, zbog čega je i nastradao. Ali prije nego je stradao, uspio je to iskomunicirati nekim zaposlenicima Aquariusa pa je ta informacija došla i do Casey, koja je uspjela izmanipulirati opet jadnog Billyja da raznese cijeli kompleks, a s njim i sebe i Virgo.

Pošto je Virgo sveprisutna unutar kompleksa Aquarius, Casey je u nekom momentu prouzročila “black out” u kompleksu, koji se onda počeo postepeno vraćati u pogon, što je genijalno dočarano u stripu, bez da se pritom na bilo koji način prekida ili usporava tijek radnje:

Crtež je općenito jako dobar. Daje dobar dojam dinamike i istovremeno traži od čitatelja malo više angažmana pri praćenju slika i teksta. Problem je što upravo u tom angažmanu koji crtež potiče, čitatelj ima vremena i razvija vještine da primijeti nedostatke priče i dijaloga.

Vjerojatno kao loša nuspojava dobre dinamičnosti crteža, dijalozi su na momente konfuzni. Ponekad, i stvarno samo ponekad, nije jasno koji oblačić kojem liku pripada, čak ni u nekim scenama u kojima se čini da bi moglo biti bitno to znati. Najveći dio vremena će pažljivom čitatelju dijalozi ipak biti jasni.

Bojim se da bi se Ronin dao protumačiti i reakcionarnim, uglavnom zbog paralelizma na liniji AI – demon u kombinaciji s romantizacijom aristokratskih uzusa feudalnog Japana. Tome se može pridružiti i apologetika “pravog” Mr. Taggarta, koji je navodno divan i dobronamjeran vizionar i filantrop, kao da problem nije u korporacijama i njihovoj vlasti samima po sebi, nego u fiktivnoj ambiciji umjetne inteligencije kada preraste u nov oblik samostalnog autentično inteligentnog života. Klasna je kritika ovdje u potpunosti izostavljena.

Jasno je da se radi o utjecajnom stripu, koji je ostavio značajan trag na sav daljnji razvoj stripa u SAD-u i šire. I to je nešto što mu zasigurno ne želim oduzeti. Unatoč tome, Ronin me sve u svemu nije uopće oduševio. Rijetko mi se kada uopće sviđaju mješavine fantasyja i SF-a, a ovo nije jedan od tih primjera.