Piše: Franko Burolo
Prošlo je već nešto više od mjesec dana otkad je objavljena zadnja verzija mog primarnog operativnog sustava – Ubuntu. Za one koji eventualno ne znaju, Ubuntu je jedna od najpopularnijih distribucija GNU/Linuxa, objavljuje se u pravilu dvaput godišnje, svakih više-manje šest mjeseci (obično je to u travnju i listopadu). Većina je relevantnih sitova i blogova po internetu već pisala o tome, ali osobno smatram da je operativne sustave idealno komentirati tek nakon nekog vremena uobičajenog svakodnevnog korištenja.
Ubuntu 17.04 Zesty Zapus ne donosi ništa posebno novo, osim nadogradnje softverskih komponenti i aplikacija na novije verzije. Zesty je poseban prvenstveno po tome što je službeno zadnja verzija Ubuntu čije zadano sučelje je Unity. Šef Canonicala, tvrtke koja vodi i financira razvoj Ubuntu, Mark Shuttleworth objavio je nedavno odluku da Canonical službeno obustavlja daljnji razvoj Unityja za desktop, kao i mobilne verzije Ubuntu, zajedno s kojom se razvijao i Unity 8, koji je trebao pokrivati i mobilne i desktop scenarije. Umjesto truda oko razvoja unificirane mobilne i desktop platforme, Canonical će od sada biti koncetriran na desktop, cloud i “internet of things” (IoT).
Od jeseni Ubuntu se vraća na standardni Gnome, koji je napustio još u proljeće 2011. godine, u zadnjim danima klasičnog Gnomea 2. Gnome je u međuvremenu uveo novo zadano sučelje – Gnome Shell i napredovao do verzije 3.24. Na jesen, dakle, izlazi prva verzija Ubuntu čije zadano sučelje je Gnome Shell.
Vrlo znakovito, zadnja verzija s Unityjem ima kodno ime na Z, a prva s Gnome Shellom na A (Artful Aardvark), čime abecedni ciklus imena za Ubuntu kreće ispočetka.
Nostalgično izdanje, dakle – Zesty je zadnji pogled u napuštene ambicije Ubuntu i Canonicala. S druge strane međutim, nije to sve skupa nužno ni loše.
Osobno ne spadam u zagrižene zadrte fanove jednog ili nijednog DE-a. Štoviše, upravo sam i sklon povremenim promjenama sučelja kad mi jedno dosadi. Ono što me godinama ipak zadržalo na Unityju prvenstveno je HUD (Head-up Display), koji na kratak pritisak tipke ALT omogućava pretraživanje menija aplikacije u fokusu upisujući traženu funkciju tipkovnicom, bez potrebe da se meniji otvaraju i vizualno pregledavaju i bez potrebe da se u toku rada tipkovnicom ruka prebacuje na miš. Ovo je nevjerojatno efikasno npr. za pisce, koji se često zadržavaju rukama na tipkovnici radeći u LibreOffice Writeru ili nekoj sličnoj aplikaciji, ali jednako je tako korisno i u slučajevima kad ne znate gdje se točno neka funkcija nalazi u meniju pa je jednostavno krenete pretraživati u HUD-u, otkud je možete odmah i pokrenuti, ali i vidjeti gdje se točno u meniju nalazi, pošto rezultati ispisuju čitavu putanju, da bi se izbjegle zabune u slučaju funkcija sa sličnim imenima. Nitko još nije proizveo učinkovit klon HUD-a za druga sučelja pa sam se jednostavno zadržao na Unityju. HUD je sigurno stvar koja će mi od jeseni najviše od svega u Unityju faliti, osim ako Canonical i ekipa ne odluče napraviti nekakav učinkovit port HUD-a za Gnome Shell.
S druge strane, Ubuntu i Canonical se ovim potezom vraćaju razvoju glavne struje grafičkih softverskih komponenti za GNU/Linux (i druge uniksoide), kao što je grafički server Wayland, koji bi trebao uskoro zamijeniti dobar stari X (u nekim distribucijama već jest, npr. Fedora).
Pripremajući Unity 8, Ubuntu i Canonical su razvijali i vlastitu alternativu Waylandu, koju su nazvali Mir. Razvoj Waylanda je u međuvremenu postao opće mjesto u svijetu GNU/Linuxa, dok je Mir ostao više-manje izoliran na Ubuntu, a i tamo zapravo na sam Unity 8.
Nakon X-a i Unityja 7 iščekivali smo dakle Mir i Unity 8, a dobivamo Wayland i Gnome 3. Šteta za autohtone proizvode iz Canonical/Ubuntu radinosti, ali npr. Compiz bismo u svakom slučaju napustili – i to je dobro. Ovaj nekad slavni window manager, što se velikih distribucija tiče, ostao je još uvijek prisutan samo na Ubuntu – Unity 7 je u osnovi plugin za Compiz. Međutim, razvoj Compiza je napušten, nije u planu nikakva nadogradnja ni na Wayland ni na Mir, a i u X-u je sa svakom novom verzijom Ubuntua sve nestabilniji. Da se razumijemo, sa zadanim postavkama za Unity 7 sve radi besprijekorno – to su jedini dijelovi koje netko još uvijek održava, ali čim nešto dodate, oduzmete ili izmijenite u tim zadanim postavkama Compiza, riskirate nasumična rušenja window managera ili čitave sesije X-a. Svi smo voljeli Compiz, no i njemu je vrijeme prošlo.
Obično preferiram čiste instalacije novih verzija Ubuntu, ali ovaj put sam se odlučio za nadogradnju sa prethodne verzije, što već jako dugo nisam više ni pokušavao. Moram priznati da je to ovaj put prošlo nevjerojatno glatko i korektno. Naravno, trebalo je pročešljati kroz dodatne repozitorije koje koristim, da bi ih reaktivirao i provjerio koji jesu, a koji nisu kompatibilni i s novom verzijom Ubuntu. Ali da sam napravio novu instalaciju trebao bih sve te repozitorije svejedno kasnije dodavati, tako da je posao s dodatnim reposima ionako neizbježan.
Jedan od razloga zašto je nadogradnja prošla tako brzo i glatko je sigurno i činjenica da se ništa bitno novo nije ni dogodilo u odnosu na prethodnu verziju Ubuntu. Glavne nadogradnje za desktop verziju su noviji Linux kernel (4.10) i LibreOffice (5.3), a i neke od Gnome aplikacija također su nadograđene na v. 3.24, ali npr. Nautilus (file manager) je ostao na v. 3.20. Firefox i Thunderbird su također nadograđeni, ali oni se ionako nadograđuju na nove verzije i prije nadogradnje čitavog sustava.
Što se LibreOfficea tiče, najvidljivija novost je uvođenje različitih “Toolbar Layoutova”. Meni osobno najbolje odgovara “Default”, tj. onaj isti koji je bio zadan i u prethodnoj verziji – dva reda dugmadi na vrhu i pri ruci s desne strane “sidebar” za pozvati ga i ugasiti prema potrebi. No, osim toga, moguće je uključiti i “Single toolbar”, koji svu najvažniju dugmad stisne u jedan red, čime se dobije nešto više vidljivog prostora za uređivanje dokumenata. Tu je i layout nazvan “Sidebar” – upravo zato što je orijentiran na sidebar, koji je u ovom slučaju stalno otvoren s desne strane, a osim njega se i na vrhu još nalazi jedan red najčešće korištene standardne dugmadi. Obožavatelji Microsoftovog Officea past će na guzicu kada u LibreOfficeu uključe layout nazvan “Notebookbar” i vide tzv. “Ribbon” sučelje. Meni se ovo zadnje baš i ne sviđa, ali zgodno je da ljudi imaju više opcija s kojima mogu prilagođavati stvari svom načinu rada.
Što se ostalog tiče, ništa spektakularno. Imam dojam da sustav općenito radi pouzdanije i stabilnije nego u prethodnoj verziji, pod uvjetom da ne čačkate previše po Compizu, nego koristite samo difoltne ili provjereno stabilne pluginove i efekte – u suprotnom Compiz je, rekli smo, u sve kritičnijem stanju i zaista je vrijeme da krenemo dalje. Zalomi se i poneki bug tu i tamo, ali ništa pretjerano uznemirujuće, barem ne na mom laptopu. Evo, npr. meni osobno najiritantniji bugovi su vezani za Mozilline proizvode: izbornik aktivnih preuzimanja u Firefoxu ponekad ne prikazuje aktivno ili zadnje dovršeno preuzimanje i neki (ne svi) unicode “emoji” iz nekog mi se razloga prikazuju golemi na html stranicama i u Firefoxu i u Thunderbirdu – oboje zna biti vrlo nezgodno ponekad pa ako znate za neko riješenje, slobodno komentirajte niže – hvala! : -)
Pored vijesti o odustajanju od Unityja 8, Mira i mobilnog Ubuntua, Shuttleworth je najavio i smanjenje broja zaposlenih u Canonicalu, što jasno smrdi na financijsku krizu u firmi pa su krenuli i strahovi o budućnosti distribucije uopće. Oni optimističniji misle da će distribucija svakako preživjeti, ali da će je Canonical preorijentirani samo na “enterprize” segment, iako Shuttleworth u svojim izjavama insistira da će nastaviti podržavati i zajednicu kućnih korisnika i programera, pošto je upravo zahvaljujući njima Ubuntu postao možda i najpopularnija distribucija GNU/Linuxa u opticaju, pogotovo u domovima i na serverima.
Još jedan zlokoban signal možda je i činjenica da Mark Shuttleworth, po prvi put otkad je projekt Ubuntu pokrenut u 2004. godini, nije osobno najavio kodno ime za sljedeću verziju operativnog sustava. Inače je to redovito činio kroz šaljiv motivacijski blog post pun asonanci i aliteracija ponavljajući slovo iz inicijale kodnog imena najavljivane verzije. Ovaj put se to nije dogodilo… Razvojni tim je jednostavno objavio da su krenuli radovi na Ubuntu 17.10 Artful Aardvark, bez ikakve prateće priče, osim same potvrde da će ta verzija imati Gnome Shell kao zadano sučelje.
Nakon objave da Ubuntu odustaje od Unityja i prelazi na strandardni Gnome, dio zajednice je pokrenuo peticiju kojom traže da se umjesto na Gnome, radije pređe na KDE Plasma desktop. Argumentacija se uglavnom vodi dvjema činjenicama: kao prvo, KDE u stanju u kojem se trenutno nalazi može već biti vrlo jednostavno podešen da izgleda i ponaša se vrlo slično Unityju (čak i nedovršenoj 8-ici); i kao drugo, da je razvoj KDE-a bitno otvoreniji za vanjske prijedloge i doprinose, nego što je to slučaj s razvojem Gnomea, koji već ima određenu povijest škartiranja prijedloga i doprinosa od strane Ubuntu i Canonicala.
Peticiju možete pročitati i ukoliko se slažete i potpisati na ovoj poveznici. Peticija će eventualno biti predana Canonicalu kao prikaz neke volje korisnika, ali neko opće mišljenje je da Canonical vjerojatno neće postupiti prema prijedlogu peticije što se tiče glavnog izdanja Ubuntu, nego da bi se zajednica mogla organizirati oko izvedbe “unitoidnog” izdanja Ubuntu temeljenog na KDE Plazma desktopu, po čemu bi se razlikovao i od već postojećeg Kubuntu. Ukoliko se pokaže da postoji dovoljno velik interes za takvo što, povijest je već pokazala da je izgledno da bi Canonical mogao podržati ovo kao službeno prateće alternativno izdanje Ubuntu, kao što je to već slučaj s Kubuntu, Xubuntu, Lubuntu, Ubuntu Gnome (koji će sada, pretpostavljam, biti stopljeno u glavno izdanje) i Ubuntu Mate. Potpisivanje peticije bi svakako moglo doprinijeti pokretanju takvog jednog projekta.
Sve u svemu, čini se da smo ušli u razdoblje neizvjesnosti za Ubuntu i tek će budućnost pokazati što nas zaista čeka vezano za jednu od omiljenih distribucija GNU/Linuxa.
Što se mene osobno tiče, namjeravam svakako dati šansu na jesen novom zadanom Gnome Shell izdanju pa ukoliko mi se ne dopadne – to je i dalje GNU/Linux, mogućnosti su beskrajne i postoji čitava gomila grafičkih radnih okruženja koja prema potrebi mogu zamijeniti Gnome – isprobavat ću dalje dok opet ne naiđem na nešto što mi odgovara. A ozbiljno razmatram i taj prijedlog s KDE-om, zašto ne. Ali mislim da će me totalno osvojiti tkogod prvi ili najbolje implementira potpuno funkcionalnu zamjenu za Unity HUD.