Punk Rock Alleyway

Da je punk mrtav slutili smo još 1978., kada su Crass već jasno proglasili njegovu smrt. Kroz godine i decenije koje su slijedile taj se proglas činio sve istinitijim. Da je punk pokopan i zaboravljen shvatili smo još na prelazu milenija, kada su nam pod „punk” prodavali kojekakve blinkove i avrilke. Da punk nije umro, nego je ubijen, podsjećaju nas razne marketinške dosjetke kao što su otužni spomenici Joeu Strummeru po provincijskim birtijama. Još jedna u nizu tužnih potvrda pojavila se opet u Zagrebu – europskoj prijestolnici zastarjelosti.

Piše: Franko Burolo

Sid Vicious u Punk Rock Streetu

U sklopu street art projekta Punk’s Not Dead Art nastalo je u uskom prolazu koji povezuje Radićevu i Grič djelo naslovljeno „Punk Rock Street”. Pored toga što već i naslov asocira na Sesame Street ili nešto, još je i sam pojam „punk rock” diskutabilan u svjetlu pankerske opozicije rocku (ili barem „rokizmu”)… barem u periodu dok je punk bio punk.

Ironično je i to što se širi projekt zove „Punk’s Not Dead Art”, a u svojoj prvoj(?) manifestaciji prikazuje četvero umrlih pankera… više-manje. Punk Rock Street prikazuje portrete Sida Viciousa (Sex Pistols), Petea Shelleya (Buzzcocks), Adama Yaucha (Beasty Boys!) i Joea Strummera (The Clash). Pa prokomentirajmo malo i izbor ličnosti…

Joe Strummer i Pete Shelley su očekivan i gotovo samorazumljiv izbor. Pogotovo Joe Strummer, kao jedan od trojice frontmena danas vjerojatno najcjenjenijeg punk benda.

Joe Strummer u Punk Rock Streetu

Joe Strummer

Pete Shelley

Niti Sid Vicious nije neočekivan izbor, iako sad kad sam ga tamo vidio, osvijestio sam da sam zapravo već duže vrijeme i zaboravio na njega… Em što i sam vrlo rijetko slušam Pistolse, em što mi se čini da ga se zadnjih godina nije nešto puno ni spominjalo kada bi se spomenuo punk u medijima, dokumentarcima i sl. Ipak, radi se o prvom punk manekenu – u punom smislu riječi „maneken”, od francuske riječi „mannequin” – lutka, model. Cijeli je njegov bend u značajnoj mjeri realno služio kao reklama za Sex – butik Malcolma McLarena i Vivienne Westwood, gdje je Sid bio najpasivniji element, izmanipuliran i izmodeliran do smrti.

I na kraju, tu je Adam Yauch… Ouch! Drag je i meni, ali ovdje, za sada, jednostavno odudara. Bez obzira na činjenicu da su Beasty Boys počeli kao hardcore punk bend, budimo realni, ipak se radi o hip hop bendu. Omjer njihovih hardcore punk i hip hop izdanja i kvantitativno i kvalitativno ide daleko i debelo više u korist hip-hopa. Uostalom, i kad bi bilo obratno, i dalje bi stršio kao jedini predstavnik hardcorea među pankerima prve generacije… Pored toga, zašto je naveden pravim imenom i prezimenom? Ako kod ovih drugih piše Joe Strummer (a ne John Mellor) i Sid Vicious (a ne John Ritchie), zašto ovome ne piše MCA?!

Adam Yauch u Punk Rock Streetu

Adam Yauch u Punk Rock Streetu

Što se hip-hopa samog po sebi tiče, želim naglasiti da je to zapravo i OK – Joe Strummer je i sam odrepao nekoliko pjesama i drago mi je da se priznaje ta neka poveznica između punka i hip-hopa. Jedino što mislim da bi se onda Yaucheva prisutnost bolje uklopila kada bi se tu našao još koji pankoidni reper ili čak pripadnik nekog trećeg (pa i četvrtog i petog…) s punkom povezanog pravca. I kad smo već kod toga, zaista me zaprepašćuje izostanak portreta Keitha Flinta iz Prodigyja u ovom radu… Mada smatram da bi pankerskiji izbor bio Karl Crack iz Atari Teenage Riot.

"why not both" memeI onda se povlači još i pitanje, zašto se posegnulo radije za hip hopom, umjesto npr. za nekom ženom iz prve generacije punka? Npr. Ari Up iz grupe The Slits bi se odlično snašla u ovom društvu, kako vlastitim kreativnim zaslugama, tako i činjenicom da je i sama bila dio iste scene u isto vrijeme. Vi Subversa iz Poison Girls je isto legendarna, ali možda preanarcho za ovaj projekt… Kad smo već na postpunku, možda se mogao i ponetko domaći naći ovdje? Npr. Milan Mladenović iz Šarla Akrobate i EKV bi se također dobro uklopio. Pitanja su to koja padaju na pamet kada se među pionirima punka nađe MCA…

I da, kažem „pioniri” punka u pravom smislu riječi – ljudi koji su pokrenuli i prvi put stvarali tu estetiku. Ali kad vidimo da neki domaći mediji pišući o ovom istom street art radu govore o „apolostolima” punka, još jednom, znamo da je punk ne samo ubijen, nego i neshvaćen i falsficiran. Ova religijska dimenzija koju su mu prišili potpuno je oprečna izvornom punku i osobama kao što je bio Joe Strummer. No mediji danas često površno promatraju i pogrešno tumače stvari o kojima pišu ili govore…

Nostalgična nekrofilija svejedno nije nimalo adekvatan vid odavanja počasti fenomenu punka. Daleko je adekvatniji nastavak kreativnosti u osporavateljskom duhu, koji pokazuje fakić cjelokupnom teretu prošlosti – pa i njenom pankerskom dijelu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *