Virus i vlast: opasnost od dvostruke pandemije

Nema sumnje da se trebamo svi zajedno izboriti protiv nove bolesti, ali što ako zaraza postane „manje zlo”?

Piše: Franko Burolo

Usred smo krize izazvane pojavom nove vrste koronavirusa, SARS-CoV-2, uzročnika nove bolesti COVID-19, koji je u kratkom roku postao najpopularniji predstavnik i nositelj imena svoje skupine. Velik dio poteškoća u tretiranju ove bolesti proizlazi upravo iz njene novosti i slabog poznavanja virusa koji je uzrokuje. Znamo da virus uzrokuje potencijalno tešku respiratornu bolest od koje se lako umire, ukoliko je se adekvatno ne tretira, a ovo zadnje se, kao što smo rekli, još uvijek tek istražuje. Znamo i da je virus visokozarazan pa se u roku cirka tri mjeseca bolest koju uzrokuje epidemijski proširila na sve naseljene kontinente istovremeno, uzrokujući neke od najvećih karantena u povijesti čovječanstva. Teško je predvidjeti kada će pandemija stati i karantene se početi raspuštati. Ali način na koji se karantenske mjere sprovode otvara mnoga pitanja koja sve češće nisu više (samo) medicinske prirode.

U strahu od pandemije u cijelom se svijetu proširila medicinski opravdana kampanja ostanka kod kuće i maksimalne redukcije fizičkog socijalnog kontakta radi redukcije širenja virusa koji se oteo kontroli. I do tuda smo još u redu. Uskoro je stigla i institucionalna podrška kampanji s ograničavanjem kretanja, suspenzijom nastave i knjižnica, zatvaranjem trgovina i lokala itd. Međutim, unatoč kampanji i svim restrikcijama, broj zaraženih je nastavio rasti. Krivci tome se traže među ljudima koji iz bilo kojeg razloga ne ostaju doma, bez da se itko od optuživača zapita o razlozima te činjenice. Takvo se tumačenje proteže kroz nacionalnu i internacionalnu razinu pa se statistike nerijetko tumače i u etničkim okvirima, kao npr. da mnogi talijanski bolesnici umiru zbog svoje navodno nonšalantne mediteranske kulture, dok je u Njemačkoj situacija po tom pitanju bolja zbog stroge discipline koja navodno odlikuje njihovu kulturu. Ovakva tumačenja nisu samo netočna, nego i podupiru negativne etničke predrasude na internacionalnoj razini i lov na vještice na nacionalnoj – i jedno i drugo može imati dodatno pogubne posljedice u kontekstu pandemije.

Činjenice su, zapravo, negdje drugdje. Tko je i površno upućen u talijansku politiku zna da je u zadnjih petnaestak, a pogotovo u zadnjih desetak godina javno zdravstvo u Italiji trpilo snažne rezove. Suprotno tome, Njemačka istovremeno sve više ulaže u taj segment. Situacija je u Hrvatskoj slična talijanskoj po tom pitanju pa znamo i sami koliko je medicinskog osoblja iz Hrvatske prebjeglo u Njemačku – isto se događalo i u Italiji, još do samog početka pandemije. Jasno je da je u takvim uvjetima njemačko javno zdravstvo daleko spremnije za nositi se s pandemijom, nego što je to talijansko, ili hrvatsko, kad smo već kod toga.

Slično tome, Istarska Županija nije najugroženija u Hrvatskoj zbog blizine Italije i Slovenije, kao što se ispočetka pričalo – mnoge druge županije također primaju turiste iz cijelog svijeta i apsolutno svaka županija u Hrvatskoj ima ljude koji rade u inozemstvu i povremeno se vraćaju doma, Istarska nije nimalo iznimna ni po jednom ni po drugom aspektu. Ono zbog čega je Istarska Županija najugroženija u Hrvatskoj je činjenica da na cijelom području županije postoji jedva jedna bolnica – u Puli, koja ni u redovnim uvjetima nema dovoljno kapaciteta za sve potrebe građana Istarske Županije pa često pacijente prosljeđuje u Rijeku ili Zagreb. Jasno je da epidemija nove, nepoznate bolesti u takvim uvjetima predstavlja sveopću katastrofu. Ali Istarska Županija je u tom smislu samo model hrvatske situacije u malom. Zagreb, doduše, ima mnoge bolnice za jedan grad, no cijela Hrvatska u cjelini također nema dovoljno medicinskih kapaciteta za nositi se s nacionalnom epidemijom nove i nepoznate bolesti.

Jasno je, dakle – u Italiji ljudi ne umiru samo od virusa, nego prvenstveno i od sistematskog urušavanja javnog zdravstva. Scenarij je to koji iz istih razloga prijeti i Hrvatskoj. Disciplina je tu bespomoćna.

Ne tvrdim da ne postoje neodgovorni pojedinci ili oni koji nisu svjesni opasnosti epidemije pa nemaju ni osjećaj da bi se trebali držati određenih mjera – postoje, ali takvih je premalo da bi ih se same po sebi moglo ikako suvislo smatrati uzročnicima neprestanog rasta broja zaraženih. Nego, u stvarnosti koja se previše ignorira postoje mnogi ljudi koji bi se rado pridružili kampanji i mjerama ostanka kod koće, ali su prisiljeni kršiti ih, jer imaju stan i režije za platiti mjesečno ili obitelj za prehraniti – sve im je to onemogućeno ukoliko ne rade i ne primaju plaću.

S jedne strane se tvrdi da je zabranjeno raditi poslove koji nisu neophodni u karanteni, s druge imamo npr. call centre u kojima se usred svega što se događa i dalje radi na prodaji izleta, i to ne (samo) od kuće, nego (i) u uredima. Unatoč državnim potporama za očuvanje radnih mjesta, mnoge velike tvrtke svejedno ne dopuštaju svojim zaposlenicima da ostaju kod kuće primajući plaću, nego nude opciju ili rada ili neplaćenog dopusta. Pošto si većina ne može priuštiti neplaćen dopust – ostaju na poslu. I kreću se po gradu da bi došli do radnog mjesta, gdje dolaze i drugi radnici. Sve to u vrijeme pandemije za koju hrvatsko javno zdravstvo, kako smo rekli, baš i nije spremno. Oni pak koji nude mogućnost rada od kuće, ne nude uz to i bonuse kojima bi zaposlenici mogli platiti režije koje će svakako biti povišene zbog rada u kući pa je zapravo i ovim radnicima otežana egzistencija za vrijeme karantene. Oni koji čak i koriste gore spomenute mjere, često čine to na način da radnike koji nisu na poslu plaćaju kao na bolovanju, što je opet problematično zbog smanjenih prihoda.

Iz ovoga nije nimalo teško zaključiti da su uzročnici neprestanog rasta broja zaraženih, zapravo, poslodavci koji sabotiraju uvjete za masovni ostanak kod kuće. I daleko su, stoga, gori i štetniji od kvartovskih odrpanaca koji lunjaju jer su ostali bez svojih lokalnih birtija.

U prilog tome govori i činjenica da je većini radnika i prije otkrića novog koronavirusa bilo skupo uzimati bolovanja, zbog toga što bi bili još manje plaćeni za taj period ili što ne bi bili plaćeni uopće, ako rade honorarno. Zbog toga se većina radnika diljem svijeta odlučuje našopati se tabletama i ipak otići na posao, unatoč bolesti, pogotovo kada su simptomi relativno blagi. Kao što je sada očito, kada se pojavi novi, nepoznat virus, ova kapitalistička praksa predstavlja recept za katastrofu. Nema sumnje da bi se SARS-CoV-2 daleko sporije širio da su ljudi bili u mogućnosti sigurno i bez straha uzimati bolovanja zbog povišene tjelesne temperature, kašlja i problema s disanjem. Da je pored toga još i efikasan sustav javnog zdravstva koji bi ti radnici mogli nesmetano i efikasno koristiti, cijela bi ova kriza bila neizmjerno blaža. SAD, koje naprosto nemaju niti javno zdravstvo niti institut plaćenog bolovanja, sada imaju najbrži rast zaraženih novim koronavirusom u svijetu.

Države u to ime i dalje čuvaju leđa poslodavaca, nauštrb radnika. Diljem svijeta se ograničava i kažnjava kretanje u fanatičnom režimu sada već prisilnog ostanka kod kuće, dok se istovremeno podilazi i pomaže poslodavcima koji radnike egzistencijalnom ucjenom prisiljavaju da odlaze na posao, čak i kad se ne radi o poslovima neophodnim u karanteni. U Hrvatskoj je čak u pripremi i zakon kojim bi se suspendirala zaštita radnika definirana Zakonom o radu za vrijeme trajanja epidemije pa bi poslodavci mogli jednostrano otkazivati dijelove ili čitave kolektivne ugovore, smanjivati plaće, odlučivati radno vrijeme, određivati neplaćene dopuste ili otkaze i sl. (Faktograf | Novi list). Na račun intervencije sindikata SSSH, NHS, europskog ETUC-a i međunarodnog ITUC-a, Vlada je zasad odgodila uvođenje takvog zakona, ali sudeći po medijskim izvještajima, ostaje dojam da zapravo nije od njega odustala (Faktograf). Još jednom, radnici kojima je ugrožena egzistencija, ne mogu si priuštiti ostanak kod kuće čekajući da ih siromaštvo i glad savladaju, nego će riskirati zarazu da kakav-takav novac ipak zarade i koliko-toliko se pokriju. Ovakve mjere, dakle, ne samo da nisu medicinske, nego upravo doprinose širenju epidemije, a nikako njenome suzbijanju ni ublažavanju.

Intervencija sindikata je pokazala da se može i treba djelovati u svrhu zaštite i širenja prava i sloboda, tim više što smo u kriznoj situaciji. Jedino, izgledno je da će potrebno biti i mnogo više od prosvjednih pisama i formalnih opomena. Tripartitni dijalog, na koji se pozivaju gore navedeni krovni sindikati, podrazumijeva dijalog između poslodavaca, države i sindikata. To su dvije buržoaske institucije protiv samo jedne radničke – mehanizam kojem je upravo i svrha prevladati radničke zahtjeve u korist kapitala. Da bi se ovi odnosi korigirali, potrebna je i direktna akcija radnika na radnim mjestima i u javnosti.

Ne smijemo tu zaboraviti niti one, a mnogo ih je, koji su se u ovoj situaciji zatekli nezaposleni ili između dva posla (bez mogućnosti da započnu s drugim na koji su primljeni), honorarce koji u ovim uvjetima ne mogu raditi ni one koji su „preventivno” već dobili otkaze. Ovi su ljudi mahom ostali i bez sredstava i bez socijalne zaštite, a trebali bi ostati doma i čekati na neodređeno vrijeme da prođe epidemija.

I dok je populacija tako ostala smanjenih prihoda ili bez prihoda uopće, nisu tu samo stanarine, režije i krediti za poplaćati, nego i cijene namirnica u trgovinama rastu – što sve u kombinaciji doprinosi neizvjesnosti populacije, a time i (potencijalnom) kršenju karantenskih mjera. Karantena se ne može održavati, ako uvjeti za nju ne postoje.

Teoretičari zavjere su, očekivano, već pokrenuli priče o biološkom ratovanju. Znanstvenici iz različitih zemalja i kulturnih sredina i različitih političkih stajališta već su dokazali da novi virus nije laboratorijski proizveden, a je li namjerno „pušten s lanca” nakon što je otkriven u prirodi, nemoguće je i besmisleno dokazivati. Ne radi se tu ni o kakvom sofisticiranom biološkom ratovanju, nego, sasvim očito, o dobro znanom starom klasnom ratu, u kojem vladajuća klasa koristi zbrku da dodatno osnaži svoj položaj vlasti nad radničkom klasom. I u tu si svrhu malo pomalo dopuštaju sve veće ovlasti, koje su još samo prošli mjesec bile nezamislive.

Zabrane kretanja i okupljanja, prokazivanja, suspenzije radničkih i socijalnih prava, policijski satovi, stalan nadzor građana, praćenje lokacija mobitela, povećanje policijskih ili vojnih ovlasti, dodatna centralizacija vlasti… samo su neke od izvanrednih mjera koje se sprovode diljem svijeta i Hrvatska nije iznimka. U bliskoj smo povijesti dovoljno već puta „stezali remene” da znamo da „izvanredne mjere” imaju zlu sklonost postati redovnima. Ovom prilikom se u kratkom roku uvodi nevjerojatna količina antihumanističkih i antidemokratskih izvanrednih mjera, nekima od kojih je i nemoguće iznaći medicinsko opravdanje, i apsolutno bismo trebali biti zabrinuti, paziti i već sada razmišljati i početi djelovati u svrhu čuvanja i širenja prava i sloboda, da ne bismo iz karantene izašli u totalitarizam.

Vlasti nam kroz medije od svega toga odvraćaju pozornost plašeći nas neumorno sada već realnom opasnošću novog virusa. Kao što smo rekli, opasnost bi bila znatno manja da se provodila bolja politika zaštite radništva i javnog zdravstva, ali istina je to koju vlasti neće olako priznati, radije će nam servirati standardne „podijeli pa vladaj” distrakcije, pripisujući rast broja oboljelih lokalnim kulturama, blizini navodno „problematičnih” zemalja, migracijama, navodnom nedostatku discipline i poslušnosti kod populacije, krivi će biti šetači, džogeri, radnici koji još uvijek moraju na posao, lokalni kroneri koji su ostali bez svojih birtija, osobe u samoizolaciji koje nemaju nikoga da im donese lijekove i hranu… Službene hrvatske web stranice za informacije o pandemiji koronavirus.hr su, naime, još nedavno u svojim izvještajima spočitavale samoizliranima koji bi izašli do ljekarnice, a ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak je govorio kako je „razočaran ponašanjem Hrvata” (Slobodna dalmacija), opravdavajući uvođenje strožih mjera i nadzora, bez da se kritički zamisle nad razlozima zbog kojih do kršenja mjera dolazi, o kojima smo ovdje već raspravljali.

Krivnja se, još jednom, prebacuje na one koji sami direktno trpe posljedice krize. I tako kreće lov na vještice – tko se možda vratio iz Italije, Slovenije ili Njemačke? tko se družio s nekim tko se vratio? tko ima talijanske tablice na autu? – bit će prijavljen vlastima od kolege, susjeda, znanca, prijatelja… Na društvenim mrežama obični ljudi objavljuju anateme protiv svakoga tko izađe udahnuti zrak, ne zanima ih zašto su vani – loši su. I tako se dodatno narušava osnovno povjerenje u bližnjega i pojačava društveno otuđenje. Gazde i vlast, koji su po prirodi svog položaja realno najodgovorniji, ne samo da ostaju pretežno netaknuti, nego ih se naprosto hvali zbog toga što čine, uzdiže ih se u status superheroja (dnevnik.hr), spasitelja… Iako mnogo toga što čine realno ugrožava široku populaciju, pogotovo u dugoročnom smislu – ali štiti kapital. Svime time se modelira totalitarni um u zajednici i učvršćuje ga se vraćanjem u modu nacionalnih himni, „mojih domovina” i sličnog folklora, kojim se jača nacionalni sentiment i prikriva stvarnost klasnog rata i stvarnih uzroka ove i svake dosadašnje krize u kapitalizmu. Do kraja epidemije, ovako istrenirana populacija bi očekivano mogla lakše prihvaćati autoritarne i antisocijalne mjere i ubuduće, bez obzira na vrstu, ili uopće stvarnost, neke buduće prijetnje.

Zajedno s COVID-19, širi se još jedna pandemija – totalitarizam. Ovu bolest uzrokuje jedan stari, odavno poznat „koronavirus” (doslovno, „virus s krunom”), koji se zove vlast. SARS-CoV-2 je opasan prvenstveno jer je nov i još ne znamo kako se točno ponaša ni kako se boriti protiv njega. Vlast, međutim, proučavamo još od antičkih vremena, imamo beskonačnu količinu studija, eseja, rasprava, eksperimenata… Nismo je još neutralizirali, očito, ali došli smo do toga da je držimo koliko-toliko pod kontrolom, nekad bolje, nekad slabije, ali ipak. I sada nam se opet otima kontroli. Obje su bolesti koje ova dva virusa uzrokuju stvarne, opasne i visokozarazne, s razlikom da je totalitarizam dokazano daleko smrtonosniji. Pandemija COVID-19 već traje, a totalitarizam je hitro sustiže. Potrebno je pobijediti ih oboje, u cijelome svijetu, ukoliko želimo iole normalno živjeti. Neće biti lako, ali nema zdravlja bez slobode ni slobode bez zdravlja.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *