Piše: Franko Burolo
Totalno nije idealno pisati još pod dojmom i bez referentnog materijala, zato neću previše gnjaviti, ali ovaj sam film jednostavno morao preporučiti. Kao priča o Laibachovom nastupu u Pjongjangu, što je prvi ikada nastup jednog zapadnog benda u Sjevernoj Koreji, Liberation Day redateljskog dvojca Mortena Traavika i Uģisa Oltea izuzetno je interesantan, uzbudljiv, zabavan prikaz ne samo jednog povijesnog koncerta, nego i razmjene kulturnih šokova između Europe i Sjeverne Koreje, zemlje koja na Zapadu još uvijek predstavlja dovoljnu enigmu da se oko nje ispisuju kojekakvi nategnuti mitovi i legende, koji u pravilu nemaju mnogo veze s tamošnjom stvarnošću.
Ne mogu pošteno tvrditi u kojoj mjeri ovaj film zaista odudara od nategnutih mitova i legendi, ali radi se svakako o prikazu Sjeverne Koreje kakav dosad nisam vidio. Film kreće od paralelizama sa zapadnim svijetom, od zajedničke pobjede u 2. svjetskom ratu do razvoja popularne kulture i masovnog obožavanja pop ikona na Zapadu i “Dragog Vođe” i partije u Sjevernoj Koreji, koji u takvoj usporednoj montaži na momente izgledaju nevjerojatno slično. Nadalje, film odlično dočarava obostranu frustraciju između benda i lokalnih organizatora u pokušajima da drugu stranu prilagode sebi koliko je to god izvedivo – i nije nimalo lako. Čini se da je maltene do samog nastupa bilo neizvjesno hoće li Laibach uopće nastupati i ako da, što će i kako izvoditi. No, u filmu se vidi i osjeti u konačnici i uzajamna satisfakcija ovom kulturnom razmjenom, također na obje strane.
Laibachova estetika ističe, između ostalih stvari, usku vezu između politike i estetike i između pop kulture i totalitarizma i ovaj film to također odlično prenosi. A svakako ne nedostaje niti interesantnih momenata, kao kad ih je odmah po slijetanju u Pjongjang i prijemu jedan partijski dužnosnik popljuvao kao grozne glazbenike sumnjivih političkih stavova. Da bi spasio stvar i da bi se koncert ipak održao, Traavik je korejskim vlastima objasnio da je ta kritika temeljena na izvorima iz zapadnjačkog tiska, koji jednako loše piše i o Sjevernoj Koreji – tim se izvorima dakle ne može vjerovati, a Sjevernoj Koreji i Laibachu je zajedničko što ih zapadni mainstream mediji ne razumiju i kleveću – i taj argument je navodno prošao. Štoviše, tad su im čak dodijelili veću i važniju dvoranu nego što se to izvorno planiralo. A to je bio tek početak priče…
Montaža je očito i svjesno bliska formi glazbenih spotova, a odabir glazbe za određene situacije vrlo je promišljen i domišljat. To nije tek puka ugođajna glazbena podloga, nego dodaje značenja koja nisu eksplicitno izgovorena niti ih video eksplicitno prikazuje, značenja koja prepoznajemo tek u kombinaciji govora, slike i glazbe. Svaki element filma presudan je za njegovo potpuno razumijevanje.
Meni osobno, žao mi jedino što nisu prikazali izvedbu važne korejske tradicionalne pjesme A ri rang, svojevrsne neslužbene himne obiju Koreja. No, tko zna da nas tom poslasticom neće počastiti možda u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 9. svibnja ove godine, gdje će Laibach nastupati zajedno sa simfonijskim orkestrom RTV Slovenije. Ovaj film dođe kao odličan warm up za taj koncert. A nadam se da uskoro možemo očekivati i nov album nadahnut ovim iskustvom.
U Zagrebu se film još do kraja tjedna prikazuje u KIC-u, a od 13. do 16. ožujka bit će ga moguće pogledati i u Kinu Europa.