Piše: Franko Burolo
Friško objavljen holivudski film nazvan Ghost in the Shell (2017.) mogao bi ostati zapamćen po tome što je digao više prašine nego novca. Film je do kraja prvog vikenda prikazivanja (prošli vikend), doduše, dostigao treće mjesto po zaradi u tom vikendu. No, osim što je to ipak manje od očekivanog prihoda, kontroverze i negativne kritike i komentari koji ga prate još su uvijek bitno glasnije od prihoda na blagajnama. Ostaje dojam da ljudi možda odlaze u kino pogledati film čisto zato da bi si kupili legitimitet da ga poseru.
Kad bi me netko zadnjih mjeseci pitao za mišljenje, obično bih odgovorio da ne mogu suvislo komentirati film koji još nisam pogledao. Ipak, moram priznati da nisam ni ja filmu pristupio baš bez ikakve predrasude. Poučen vlastitim iskustvom, nisam od holivudizacije japanskog (animiranog) filma očekivao ništa dobro. I film je uglavnom ispunio moja očekivanja.
Razjasnimo odmah jednu stvar. Ovo zapravo NIJE Ghost in the Shell. Priča je sasvim druga u odnosu na animirani film iz 1995. i ne uklapa se niti u svijet stripa (1989.-1990.) na kojem je prvi film temeljen. Ovo je neki drugi film, s puno citata iz Ghost in the Shell – i sam naslov je citat – ali to je ipak nešto drugo.
I konačno, standardni SPOILER ALERT. Morat ću ovdje razotkriti čak i neke stvari koje su očito zamišljene kao iznenađenje za publiku. Ako si ne želite upropastiti silna iznenađenja, pogledajte prvo film (ili oba filma, ako slučajno još niste vidjeli onaj iz 1995.), a onda se vratite ovdje i pročitajte tekst do kraja.
Vratimo se filmu. Priča je, kako smo rekli, sasvim druga u odnosu na prvi film. Protagonistkinja jest cyborg i majorka specijalne policijske jedinice “Section 9” – ok, ali em se službeno drugačije zove i nije više japanka (dali su joj ime Mira Killian, umjesto Motoko Kusanagi i glumi je Scarlett Johansson), em je njena priča i motivacija sasvim drugačija – dakle, radi se o drugoj osobi. U holivudskom filmu ne postoji npr. “Section 6”, konkurentska tajna služba Ministarstva vanjskih poslova, koja se nerijetko nalazi u sukobu sa “Section 9”. Holivudski igrani film zapravo nikada, ni u jednom trenutku ne prikazuje interne sukobe unutar državnog aparata niti korupciju u redovima “Section 9” ni Ministarstva unutarnjih poslova uopće – za razliku, opet, od animiranog filma iz 1995. Cyber-terorist kojeg traže nije Puppet Master, nego Kuze i motiviran je osvetnički, što Puppet Master baš i nije…
U originalnom se animiranom filmu Puppet Master nikada fizički ne pojavljuje i na kraju se otkrije da on (još) ni nema neko fiksno fizičko obličje – on je AI entitet razvijen u sklopu jednog projekta Sekcije 6, koji je krećući se kroz informacijske mreže razvio svijest o sebi i želi postati čovjekom. U holivudskom igranom filmu, Kuze je polu-uspjeli eksperiment usađivanja mozga u robotsko tijelo, koji provodi korporacija Hanka Robotics. Kuze se želi osvetiti za to što su mu učinili.
U holivudskom je filmu takvom promjenom antagonista, njegove pozadine i motivacije u potpunosti izignoriran koncept iz izvornog filma, u kojem Kusanagi predstavlja dehumanizirano čovječanstvo, a Puppet Master humanizirano “strojstvo”. Na toj se kontrapoziciji u izvornom filmu temelji pitanje što je to što uopće čini čovjeka. U holivudskom filmu odustaje se od takve dijalektičke strukture, a nudi se umjesto toga kompilacija new-agevskih self-help aforizama, trudeći se ponuditi odgovor na pitanje čovječanstva prije nego se pitanje uopće adekvatno formulira.
Holivudskom filmu očajnički nedostaje filozofske dubine, ali i političke nijansiranosti. Kao što smo rekli, nema tu sivila. Imamo korporaciju, policiju i cyber-terorista. Na kraju filma nemamo više o čemu razmišljati i preispitivati: korporacija je zla, policija je dobra, cyber-terorist je zapravo žrtva korporacije, čovječanstvo je najbolje i nepobjedivo i individualnost je njegova najveća vrijednost i “ne mogu ti oteti identitet!”. Sve jasno. Ne moramo mi misliti, produkcija je tu da misli, a publika je da poslušno konzumira.
Cyberpunk publika je, međutim, navikla misliti i negativni komentari na film su krenuli već otkad je objavljena glumačka ekipa i Scarlett Johansson u glavnoj ulozi. Glavna tema – “whitewashing”.
Kad se govori o Holivudu, pojam “whitewashing” odnosi se na “izbjeljivanje” azijskih i potencijalno drugih neameričkih “nebijelih” filmova prilikom pravljenja holivudske verzije. U očajničkom pokušaju da se iskupe zbog izbora bijele glumice za glavnu ulogu, odlučeno je da se u nekom momentu u filmu ispostavi da je majorka, prije nego je postala cyborg majorka, bila japanka i nekakva vrsta primitivistkinje (članica grupe koja je pisala pamflete protiv tehnologije) i zvala se Motoko Kusanagi – jasno. I tako su trebali biti svi zadovoljni: cura je istovremeno japanka i Scarlett Johansson. Jedino što nisu svi zadovoljni.
Realno, ovaj “twist” nije drugo, nego metafora toga što se dogodilo s čitavim filmom. Uzeli su japanski film, lišili ga mozga i identiteta i njegov duh ubacili u aseksualnu i bezličnu ljusku bijelog lica. Toliko da kad uzmem u obzir činjenicu da u ovom filmu realni antagonizam postoji isključivo između zle korporacije i dobre policije, a glavna policajka je kiborg – više nego na Ghost in the Shell, sve me to skupa više podsjeća na Robocop.
U usporedbi s onim iz 1995., ovaj film iz 2017. je plitak i banalan, reduciran konceptualno, a pretjeran vizualno.
Unatoč svemu, međutim, ne mogu reći da je film dosadan, uspješno zadržava pozornost gledatelja. I ako ništa drugo, isplati se vidjeti kako je “Beat” Takeshi Kitano bez ikakvog estetskog opravdanja jedini glumac u cijelom filmu koji govori japanski. Dakle, i dok normalno razgovara s drugim likovima, on govori japanski, a svi ostali mu odgovaraju na engleskom – uključujući druge azijske glumce. Više “badass” od toga se umre.
Film je čak i gledljiv, jednom kad se oko malo navikne na pretjeran vizualni kič i kad mozak shvati da to što gleda nije Ghost in the Shell, nego tek nedostojan hommage remek-djelu iz 1995. Što je zapravo i nijansu bolje, nego što sam očekivao.
Ja mislim da je zapravo šteta što je glavni motiv negativne kritike ovog filma u tom “whitewashingu”, jer se tako ignorira upravo sve ovo što si napisao. Meni osobno ne smeta izbog Johanssonke u ulozi Motoko smetaju mi klišeji, odmicanje od izvornog koncepta, manjak filozofije i stila, i sve to obavijeno nekim tipičnim izrecikliranim soundtrackom. Inaće, ne smeta mi odabir glavne glumice jer je u stripu baš bilo i zamišljeno da je Motoko japanski robot u kućištu masovno proizvedenog modela ženskog bijelačlog tijela. Što automatski također pobija i cijelu tu hollywoodsku “you’re one of a kind” spiku. Dobro, ajde, kasnije otkrivamo da su joj lagali, ali kako? Preko jednog brižnog frajerčića za kojeg se otkrije da je bio njen prijatelj/dečko u prošlom životu…? Bilo bi puno zanimljivije da smo tu “šokantnu istinu” otkrili prizorom odlagališta oštećenih kućišta u obliku Scarlett Johansson. Ali, uh, to bi bilo previše za osijetljive okice američkih cenzora. Sve u svemu, na kraju, ono što priznajem filmu je trud. Očito su uložili dosta truda u samu proizvodnju i osmišljenje ovog dijela, ali bilo bi bolje da su uložili malo više truda i u istraživanju izvornog materijala u okvirima svog žanra sa svim svojim konceptima, filozofijama i utijecajima. I za kraj želim reći da sam pogledala film više iz znatiželje, i dobila sam ono što se moglo i očekivat od američkog filma temeljenog na japanskom materijalu i stripakom materijalu općenito. Osim toga, bila znatiželjna vidit kako će se snaći u sređivanju Ghost in the Shell estetike bez da sliči na Matrix.