Piše: Franko Burolo
Nastavljajući niz klasičnog cyberpunka, došao sam i do… Terminatora. Film Jamesa Camerona iz 1984. našao se na Wikipedijinom popisu cyberpunk djela, mada se realno radi o relativno površnom akcijskom kvazi noir filmu s SF elementima koji doduše sliče na cyberpunk, iako se čini da se na to vrlo vjerojatno nije ni mislilo kod pravljenja filma i zaista ni nije to baš to… No ipak se vidi da je bio uklopljen u taj neki „zeitgeist”, kojem je i rani cyberpunk pripadao. Ono po čemu ovaj film svejedno jest nekakva prekretnica je to što je dao pojam „tech-noir”, koji prvenstveno u filmskoj umjetnosti, a mnogo rjeđe i drugdje, označava stapanje estetike film noira i znanstvene fantastike. U tom smislu, tech-noir je često vrlo sličan cyberpunku, koji i sam mnogo povlači iz film noira. No, tema ovog teksta nije razlika između cyberpunka i tech-noira, nego film The Terminator, koji ću ja radije klasificirati kao akcijski tech-noir.
Na samom početku opet dajem SPOILER ALERT, mada vjerujem da je većina, ako ne i svi ljudi koji ovo čitaju već nekad pogledala ovaj film. Toliko je slavan, stoput ponavljan i sveprisutan da spada u one filmove koji su u najmanju ruku čitavu moju generaciju obilježili. No je li zaista čemu?
Ono što jako upada u oko gledajući The Terminator je nedostatak motivacije budućih strojeva da porobe/istrijebe čovječanstvo. Kroz cijeli film nisam se mogao prestati pitati: „Ali, zašto?” Jedino što film nudi kao nekakav odgovor na to pitanje je činjenica da su strojevi postali inteligentni. Ali inteligentno biće obično traži razlog da nešto i učini, a u ovom filmu nije ponuđen nikakav razlog zbog kojeg bi inteligentni strojevi odlučili istrijebiti čovječanstvo. Kaže se eksplicitno da su tako „odlučili”, ali nigdje nije rečeno ni prikazano na temelju čega je donesena takva odluka. Stvari su naivno banalne… jednostavno: ljudi su dobrice, a strojevi su zli. To je sve što gledatelj treba znati. Tipično za akcijski film, uostalom.
Ono na čemu film ostvaruje film noir dojam najznačajnije se očituje u bezizlaznosti situacije. Terminator (Arnold Schwarzenegger) je robot ili cyborg poslan iz 2029. u 1984. godinu da pronađe i ubije Saru Connor (Linda Hamilton), majku Johna Connora (ne pojavljuje se u filmu), koji je 2029. godine vođa ljudskih pobunjenika protiv inteligentnih strojeva. Kao što su strojevi poslali Terminatora da ubije Saru Connor, ljudski pobunjenici šalju Kylea Reesea (Michael Biehn) da je čuva i brani. Ali stvari funkcioniraju tako da ma koliko se oni skrivali i bježali, Terminator će ih uvijek tražiti i prije ili kasnije pronaći i učiniti sve što treba da ubije Saru Connor — to je jedino za što je programiran i jedino što čini. Čak i ako uspiju likvidirati Terminatora, nije rečeno da neće iz budućnosti poslati kasnije još kojeg novog. Dapače, znamo da je poslije ovog filma objavljeno još četiri nastavaka i još bi jedan trebao izaći kasnije ove godine. Dakle, nema kraja, Sarah Connor će do smrti biti proganjana.
Još jedan „crni” element bezizlaznosti je i vremenska petlja koju s složili u filmu, i to je vjerojatno glavna forica za dati dozicu razmišljanja gledateljima. Naime, otac Johna Connora je upravo Kyle Reese, što se dogodilo tijekom njegove misije spašavanja Sare Connor u 1984. godini (upravo sam shvatio da mi je John Connor vršnjak! :-O). Braneći Saru od Terminatora Kyle pogiba na zadatku, a Sarah, koja na kraju sama dokrajčuje tog prvog Terminatora, ostaje u drugom stanju. Iz toga se vidi da se priča iz filma zapravo beskonačno ponavlja: opet će doći 2029. godina i opet će Reese biti poslan u 1984. da brani Saru i opet sve ispočetka.
Cijela ta priča s ratom strojeva protiv ljudi mogla je biti puno bolje razrađena i ispričana, kao što je i ova vremenska petlja mogla biti bolje iskorištena u svrhu naracije, no film je u konačnici vrlo banalan i mnogo je potencijala tu žrtvovano u ime akcije. Dojam je da je priča tu dodana u svrhu akcije, a ne obratno. Blagi dojam horora i film noira čini da film nešto sitno odudara od akcijskog prosjeka, ali sve u svemu, to ostaje običan akcijski film iz osamdesetih.