Projekcija dokumentarnog filma: Crass, The Sound of Free Speech – The Story of Reality Asylum
Ponedjeljak 13. svibnja 2024. u 19 sati
Filozofski fakultet u Zagrebu (Ivana Lučića 3)
Klub studenata Filozofskog fakulteta (KSFF)
Organizira Centar za anarhističke studije
Naslov: Crass, The Sound of Free Speech – The Story of Reality Asylum
Autor i režija: Brandon Spivey
Produkcija: Class and Culture Films
Jezik: engleski
Jedna od najkontroverznijih pjesama grupe Crass bila je upravo „Reality Asylum” (ili samo „Asylum”, ovisno o tome koju točno ploču imate pred sobom), zbog koje je grupa već od svog debitantskog izdanja bila suočena s cenzurom zbog koje je njihov prvi album, The Feeding of the Five Thousand, u svome prvome izdanju (u dvije tiraže, obje 1979. godine) morao biti objavljen bez nje. Na ploči je umjesto ove pjesme ostavljena minuta tišine s naslovom „The Sound of Free Speech”. Continue reading “Najava: Crass, The Sound of Free Speech – The Story of Reality Asylum”
Ovaj kratak TV film (57 minuta) iz 1985. godine zanimljiviji je nego što bi se očekivalo od ove vrste produkcije. Naime, proizvela ga je britanska produkcijska kuća Chrysalis Visual Programming za potrebe televizije Channel 4, koja je planirala pokrenuti emisiju koju bi vodio fikcionalan AI voditelj. Film je emitiran dva dana prije prvog emitiranja „Max Headroom Showa” i prikazuje porijeklo i nastanak „prvog računalno generiranog TV voditelja” – Maxa Headrooma.
Videodrome sam prvi put gledao kao dijete, iako se baš i ne radi o filmu koji bih dao djeci da gledaju. Ali bio je na TV-u i ja sam bio znatiželjan klinac… i nisam ništa razumio, naravno, čak ni toliko da bih se uplašio, ali ostavio je snažan dojam na mene. Čak ni kad sam ga opet pogledao kao srednjoškolac, nisam bio siguran kako protumačiti što sam upravo vidio, ali bio mi je kul taj neki pankersko-psihodeličan dojam koji film ostavlja, a ni činjenica da jednu od ključnih sporednih uloga igra Deborah Harry iz Blondie nije bila na odmet. Kad sam pred neki dan opet pogledao Videodrome, zbunjenost koju izaziva još uvijek nije prošla, ali sad mi je jasno da je to bila i namjera, zapravo JEDNA OD namjera.
Friško objavljen holivudski film nazvan Ghost in the Shell (2017.) mogao bi ostati zapamćen po tome što je digao više prašine nego novca. Film je do kraja prvog vikenda prikazivanja (prošli vikend), doduše, dostigao treće mjesto po zaradi u tom vikendu. No, osim što je to ipak manje od očekivanog prihoda, kontroverze i negativne kritike i komentari koji ga prate još su uvijek bitno glasnije od prihoda na blagajnama. Ostaje dojam da ljudi možda odlaze u kino pogledati film čisto zato da bi si kupili legitimitet da ga poseru.
Nisam pravo siguran zašto se ovaj film redatelja Sogoa Ishiia našao na raznim popisima cyberpunk filmova. Očito da je značajnije utjecao na ovaj pravac, iako mu sam baš i ne pripada. Međutim, ako film baš i nije cyberpunk, punk totalno jest! Ovo je možda najpankerskiji film koji sam dosad pogledao. Npr. početkom filma vidimo ful-kul pankerski sređene članove benda (Battle Rockers) koji prolaze hodnikom do bine ovlaš gazeći po plakatu Beatlesa.